Iz Madrida piše: Ivan Vrankovečki
Nezaboravna, nevjerojatna, čarobna? Ili neopisiva, vječna? Možda mitska?
Madrid je dan nakon, naočigled mamuran i krmeljav, utapajući churrose u vruću gustu čokoladu, trljao oči i vrtio nestvarne šokove koje je ugostio večer prije i tražio onu pravu, pogođenu riječ, kojom bi oslikao senzaciju koja ga je počastila. I nije je pronašao...
Nema je, nije još izrečena, svaka koja je u eteru djeluje nedostojna nogometnog trilera koji je u srijedu ponudio Realov dom.
- Bože, čemu smo mi to prisustvovali!?
Santiago Bernabeu strši u četvrti Chamartin već više od sedamdesetak godina, nagledao se virtuoza, goleadora, loptačkih horora, tresao se zbog ludih obrata, no teško je zamisliti da je ikad ranije imao ovakvu utakmicu. Utakmicu s najvećim ulogom, s najstrašnijim protivnikom i s praktično bezizlaznom situacijom, koja se na koncu pretvorila u trijumf vjere...
Madridu omraženi Pep Guardiola doveo je City u kraljevski grad s golom prednosti i dojmom koji je sugerirao Realovu podčinjenost, a još je k tome dobitnu poziciju ojačao Mahrezovom bravurom, pogurnuvši Los Blancose na rub eliminacije. Ponekom rijetkom nevjerniku nije trebalo dugo da zaglibi u depresiju i slomljen pohrli prema izlazu, no tribine su grmjele...
- Si se puede! Si se puede!
Jednom, dvaput, triput. Da, možete! Možete to okrenuti!
Vikali su svi, sve glasnije i glasnije, sve strasnije i uvjerljivije. Vremešnjaci koji vjerojatno još pamte Di Stefanov nogometni vic, poslovnjaci u Bossovim odijelima kojima je Real najveća strast, neki novi klinci u dresovima svojih bijelih idola...
- Si se puede! Si se puede!
Toliko su bili tvrdoglavi i uporni u tom kriku da je Realovim nogometašima bilo nemoguće dići ruke od svega i predati se sudbini. Imali su dužnost pokušati, iscijediti iz sebe sve što im je ostalo i izaći iz arene uzdignutog čela kako god skončali. Tribine su ih uvjerile da je moguće i - krenuli su.
Rodrygo za izjednačenje...
- Si se puede!
Rodrygo za produžetak i delirij...
- Si se puede!
Benzema za ludi obrat, ekstazu i - finale. Za nekontrolirane urlike i onih najhladnokrvnijih, za zagrljaje nepoznatih, za ponos najstrastvenijih, kojima taj gušt nikada ništa neće moći izblijediti...
- Asi, asi, asi, gana el Madrid!
Da, tako pobjeđuje Madrid! Okreće nemoguće, uzdiže iz ponora, surovo pokazujući razliku između velikog kluba, najvećeg kluba, i onog koji to bezuspješno pokušava biti. Kluba koji se ne boji naizgled neprohodne staze koji je pred njim, koji cilj kojemu stremi ne doživljava kao teret već kao jedva dočekani izazov, koji je za razliku od drugih posložio momčad s dobitničkom DNK-a, sposobnu u trenu kad su na stolu najviši ulozi i najpohotnije nagrade pronaći put do legende.
Masa na Bernabeuu u srijedu se time ponosila i više nego svim prethodnim arhiviranim pobjedama i zgrnutim trofejima, pa i ne čudi da su se ovacije razlijegale tribinama sve do ponoći. Svatko je htio upiti još jedan detalj večeri iz snova, ispjevati još poneki stih, okinuti još poneki selfie. Da, bila je to očito najveća noć koju je Bernabeu u svojoj povijesti doživio...
- Si, si, si, nas vamos a Paris!
Pariz je sljedeća i finalna postaja europske karavane, Liverpool zadnji i maksimalno respektabilni suparnik madridskih čarobnjaka. Tko ih se usudi otpisati, tko ima hrabrosti reći da i na Stade de Franceu nisu u stanju darivati magiju za povijest? Saint Denis je, uostalom, kraljevski grad...