Prije 34 godine Milan i Real Madrid igrali su polufinale Kupa prvaka. Na Meazzi je domaćin načeo mrežu Madriđana u 18.minuti fantastičnim udarcem veznjaka kojeg je trener Sacchi obožavao. Bio je to Carlo Ancelotti, koji je otvorio put velikoj pobjedi od 5:0.
Ancelotti je u srijedu navečer gutao knedle ne zato što je njegov Real primao golove, ukupno četiri, nego zato što je Manchester City totalno deklasirao njegovu momčad u svim elementima igre. Ovo je zapravo bila utakmica u kojoj je jedan polufinalist igrao svoju najbolju partiju (City), a drugi (Real) je bio statist u jednoj od najlošijih izdanja proteklih godina. Pitanje je koliko je utjecaja na ishod, rezultatski i dojmljivi, imala snaga domaćina u odnosu na slabosti gosta. Guardiolina momčad je zapravo igrala onako kako standardno igra u ovoj sezoni, ali je zato Real djelovao očajno do te mjere da to ne može biti njegova objektivna slabost.
Uostalom, prije tjedan dana u Madridu gotovo iste postave imali su bitno drugačije izdanje. Real je nakon 25-30 minuta počeo dominirati i u idućih 35-40 minuta City je bio podređen. Zašto je u gotovo istoj taktičkoj postavci, a City sa istih 11 u momčadi, Real na Etihadu izgledao totalno podređen, bez naznake da može napasti i olakšati posao obrani, to je ključno pitanje za madridski klub. Jer temeljem toga se onda donose odluke, stručne i selektivne, za novu sezonu.
Guardiola je veliki trener i vjerojatno jedan od najboljih u povijesti nogometa. Ancelotti ima sličan status. No, pristupi su im različiti. Katalonac je perfekcionist koji želi sve predvidjeti, šablonizirati, svaki detalj organizirati. Talijan je ležerniji, više igra na kartu talenta igrača i dopušta im slobode unutar osnovnog taktičkog okvira. Kada Real ima moć za odgovoriti takvim organiziranim momčadima, tada taj oslobođeni talent dolazi do izražaja. Kada Real nema odgovarajuće fizičke potencijale da parira organizaciji momčadi kao što je ovaj City, tada može doći do ovakvog brodoloma. Nije prvi put, a nije ni posljednji u raskošnoj povijesti madridskog kluba.
Ancelotti je vjerovao da će i ovaj put talent njegovih igrača, prije svih Benzeme, Viniciusa, Modrića, Kroosa, uz podršku mlađe garde (Valverde, Camavinga, Rodrygo, Tchouameni), pa onda uz doprinos odličnih igrača tipa Militao, Alaba, Carvajal, Asensio i drugi, biti dovoljno snažan odgovoriti uobičajenom visokom presingu, brzom protoku lopte, širenju linija koje forsira Guardiola. No, pokazalo se da je to bila zabluda, što nije baš logično za tako iskusnog trenera.
U prvoj utakmici u Madridu, kao i u prošlogodišnja dva susreta s istim suparnikom, Ancelotti je mogao vidjeti da prepuštanje inicijative i povlačenje u defenzivni blok predstavlja uslugu Guardiolinoj postavi. Real je najbolje dijelove igre protiv njih imao kada ih je napao i držao loptu, jer Cityevi igrači teško podnose kada nemaju posjed. Osim što ne vole trčati za loptom, tada iskazuju kako lako gube raspored i time slabe Guardiolinu organizaciju. No, Realovi igrači još manje dobro žive bez lopte. Štoviše, ako nemaju pod kontrolom posjed, onda i u španjolskom prvenstvu ulaze u ogromne probleme. Upravo zbog manjka fizičkog potencijala da pritisne (jačeg) suparnika, Real postaje podređen. Upravo zbog manjka kontrole lopte, igrači kao Modrić, Benzema ili Kroos gube na utjecaju...
Luka Modrić je na Etihadu odigrao jednu od najslabijih partija u Realu, u kojoj su osim golmana Courtoisa, svi bili "najslabiji". Zato se i nameće zaključak da je Real igrao pogrešno, jer nemoguće je da toliko dobrih igrača kompletno zakaže. U igri gdje se loptu vidi "tu i tamo", pored neviđene dominacije Citya, Modrić je sveden na trčanje za snažnim suparnicima. U igri gdje se Ancelotti odlučio na igru s 3 napadača, koji uopće ne igraju obranu (Benzema, Vinicius, Rodrygo), logično je da će nastradati defenziva kada City napada sa 7-8, a u završnicu dolazi s barem 5 igrača. Sijevalo je sa svih strana jer su Realovi igrači stalno bili daleko od suparnika, često brojčano inferiorni kod trokuta, gotovo uvijek sporiji i u duelu mekši.
Zašto je City bio tako uvjerljiv u odnosu prošlu sezonu, kada je igrao sličan nogomet? Guardiola je trener koji je u Barceloni patentirao igru s tzv. lažnom devetkom. Imao je Messija i zato je mogao tim pristupom odbaciti Eto‘oa, Ibrahimovića. No, od tada više nije uspio u Bayernu i Cityju potvrditi europski iskorak.Prošlog ljeta je Guardiola odstupio od svoje dogme. Kupio je najmoćnijeg centarfora na svijetu, gorostasnog po fizikalijama, vrlo efikasnog u realizaciji i kolektivno nastrojenog Erlinga Haalanda.
Ono što je propuštao godinama Guardiola je redefinirao s Norvežaninom i time je učinio onaj ključan korak naprijed, s kojim je postao neuhvatljiv konkurenciji. Haaland nije zabio u dvije utakmice s Realom. No, Haaland je bio prevaga. Zbog njega je Ancelotti poremetio momčad izmjenom Rüdigera. Zbog njega su stoperi Reala bili fokusirani kako mu oduzimati prostor, pa su tako dopuštali previše prostora ostalima, a nisu stizali u dupliranje bokova, odakle je City prolazio kako je htio prema golu Courtoisa. Guardiola će naravno hvaliti Rodrija i taktički doprinos, organizaciju i realizaciju momčadi, manje će tematizirati Haalandov golemi doprinos, jer je to kao da ga podsjetite, i iritirate, kako je baš izostanak takvog igrača bio razlogom što je proteklih 6 godina bio neuspješan u euro pohodima.
Carlo Ancelotti je osvojio 6 trofeja u dvije sezone druge mu ere u Realu. Treba li ostati? Perez trenutačno nema bolje rješenje na tržištu, a nije još siguran hoće li u veliki šoping igrača ovo ljeto (Mbappe) ili će se čekati iduće, kada sazriju uvjeti (gotov stadion, financije, odlazak veterana) za veliki reset. Dojam je da će se ići dalje ovim putem još jednu sezonu, što znači da Real neće biti u bitno boljoj poziciji u odnosu prema moći Cityja i eventualno nekoj novoj klupskoj snazi...