Livaja se ispričao: 'Ako me Kovač bude trebao, više nikada neću odbiti poziv'

Marko Livaja nije još uvijek “campione”, kako Talijani običavaju nazivati provjerene nogometne asove. Uz ime tog dvadesetogodišnjeg Hrvata koji je Serie A okusio igrajući za čak tri kluba u zadnje dvije godine (Cesena, Inter i sada Atalanta) još uvijek se pridodaje etiketa velikog talenta. Uz objašnjenje da se radi o mladiću koji posjeduje takav igrački potencijal da bi jednog dana mogao osvojiti nogometni svijet.

Talijani su očito dobro upoznali mladog Hrvata koji je uzbudljiv na terenu, ali i izvan njega. Novinar Matteo Magri koji prati Atalantu za Corriere della Sera nije ga slučajno usporedio s “draguljem iz Barija”, Antonijom Cassanom.

- Livaja sad mora pokazati da je odrastao. Mora shvatiti da nogomet nije šala koja mu uz igru donosi dobar novac, nego da je to ozbiljan posao. Samo uz takav pristup moći će napredovati - tvrdi Magri.

Pred Livajom se zapravo baš u ovom trenutku otvara lijepa prilika koja bi ga mogla lansirati u orbitu.

Argentinac German Denis, poznatiji pod nadimkom “El Tanque” (Tenk), suspendiran je, što Marka Livaju gura u prvi plan. Nudi mu se prilika da zaigra na poziciji središnjeg napadača, što mu najviše odgovara, jer tu poziciju inače okupira Argentinac dok Livaja igra na krilu. Pred Livajom su utakmice protiv Bologne i Sassuola da se pokaže i opet krene u pozitivnom smjeru.

‘Drago mi je zbog Nike’

S Livajom smo se susreli u Bergamu. Nakon što je odradio dva treninga pokupili smo ga ispred trening-kampa Atalante u Zingoniji, predgrađu Bergama, a razgovarali smo u restoranu Giardini, u strogom centru grada, nedaleko stana u kojem živi.

U Bergamu Livaja živi sam. Ponekad mu dođu u posjet prijatelji i obitelj - Markov mlađi brat Mirko također je u Italiji i igra za primaveru Catanije - a ovih dana je s njim prijatelj iz Kaštela, pomorac Mate Mamić koji mu je od velike pomoći jer Livaja još uvijek nema položen vozački ispit.

Prije nego što ćemo se dotaknuti Livajina statusa u Atalanti, krenuli smo odmah u glavu s pitanjima o reprezentaciji Hrvatske.

Jeste li riješili nesporazum s Nikom Kovačem?

- Najprije moram reći da nikakvog sukoba između mene i Nike Kovača nije ni bilo. To je jedna stvar, a druga je da želim demantirati da sam uopće išta dosad na tu temu izjavljivao u medijima. Nije istina da se nisam htio odazvati pozivu u U-21 reprezentaciju zato što sam smatrao da mi je mjesto u A-reprezentaciji, niti da sam tamo trebao biti prije Halilovića ili Rebića. To nikad nigdje nisam ni rekao.

Koji je onda bio razlog da se ne odazovete pozivu bivšeg izbornika U-21?

- Razlog je bio umor. Prošlog ljeta imao sam sveukupno sedam dana pauze. Sjetit ćete se da sam igrao za U-20 reprezentaciju na SP-u u Turskoj. Bio sam jako potrošen i umoran. Pripreme u Atalanti već su bile počele. Smatrao sam da je važnije da se malo odmorim i uhvatim poziciju u klubu nego što sam bio nužan mladoj reprezentaciji za utakmicu s Lihtenštajnom.

I zato se niste javili izborniku?

- Da. I priznajem da sam tu pogiješio. Niki Kovaču se ispričavam zbog toga. Kad mi je došao poziv, rekao sam ljudima u klubu da bih želio ostati. Obavijestio sam menadžera da traži od izbornika Kovača da dobijem slobodno, ali istina je da mu se nisam javio na mobitel.

Zbog čega?

- Pogriješio sam, priznajem, ali što sad mogu. Život ide dalje...

Novi izbornik U-21 Nenad Gračan nije vas pozvao za utakmice protiv Švicarske i Latvije.

- To je stvar izbornika Gračana. Ja mogu samo reći da sam prošao sve reprezentativne selekcije i da ću uvijek biti na raspolaganju. Bez obzira o kojoj se selekciji radilo, ne pravim razliku je li to mlada ili A-reprezentacija. Krivo mi je da se digla tolika bura oko mog slučaja, a ne spominje se da sam se odazivao za svaku akciju U-17 pa U-19 i U-20 selekcije i kad su neki drugi preskakali utakmice.

Grube ‘riči’

Kako gledate na izbor Nike Kovača za izbornika A-reprezentacije?

- Iskreno, drago mi je zbog njega. Radio sam s Kovačem na dva, tri okupljanja i stvarno imam pozitivna iskustva. Želim mu svu sreću i da se plasira u Brazil. Čuo sam da mi zamjeraju da sam zapravo trebao zahvaliti izborniku jer sam nakon toga zabio dva gola Bariju u Kupu. Ali nisam imao ni priliku za to, jer u našim medijima najprije te ubiju, a tek onda se netko sjeti pitati kako si...

Pa, kako je u Atalanti?

- Solidno, iako je moglo biti i bolje. Bio bih sretniji da sam zabio još poneki gol, ali najvažnije mi je da igram u kontinuitetu. Odigrao sam devet utakmica u prvenstvu i jednu u Kupu. Dobro sam počeo. Zabio sam ta dva gola Bariju u Kupu, pa još jedan u prvenstvu, ali kasnije je bilo nekih oscilacija. Sad opet imam veliku prilku i motiviran sam da se dokažem.

Ispada da izvlačimo samo negativne stvari, ali bili ste u žiži interesa zbog sukoba s trenerom pa tučnjave sa suigračem?

- Takve se stvari događaju u nogometu, posebno kad su tenzije velike, a glave vruće. Nažalost, kad sam ja u pitanju sve uvijek završi u novinama. Često se to i prenapuše. Recimo taj incident s Radovanovićem nije bio tako krvav kako se pisalo. On je mene ‘gurnija’, a ja sam mu ‘opalija trisku’ (šamar nap.p.), i to je bilo sve. Kasnije sam mu se ispričao. Sad smo OK. Otišao je u Chievo. S trenerom Colantuonom imam stvarno super odnos. Dogodi se da ‘riči polete’, ali kasnije se to zaboravi. Idemo dalje. Bio sam ljut i kad me izvadio na prošloj utakmici u 40. minuti jer smo ostali s igračem manje, ali opet shvaćam da sam najmlađi i da je u takvim situacijama logično da trener vadi napadača iz igre.

Kakva je Serie A?

- Taktički je jako zahtjevna. Do zadnjeg detalja sve se priprema i svaki dan se ponavlja isto. Osjećam da bih nakon ove tri godine u Italiji mogao biti trener, koliko sam o taktici naučio. Možda je kvaliteta nešto slabija, ali je teško igrati. Napadačima pogotovo. Sjećam se prve utakmice za Cesenu. Igrali smo protiv Leccea. Ne znam kako se zvao igrač, ali odmah na prvom korneru on mene nagazi po zglobu. Pa tako pet puta zaredom. Izderao mi je sve tetive. I još pokazuje sucu da sam ja njega faulirao. A ja tada nisam znao ni talijanski, šta da mu kažem. Odmah mi je bilo jasno šta me čeka.

Kakva je razlika igrati u Interu u odnosu na Cesenu ili Atalantu?

- Inter je vrh. Osjećaš da pripadaš velikom klubu, iako ponekad nije lako nositi sav taj pritisak. Stadioni su puni, a pritisak je stalan. Ako na San Siru ne vodiš 2-0 do poluvremena, publika odmah zviždi. Meni je draže igrati pod pritiskom. U Atalanti nije bilo baš tako sve do zadnjih pet, šest kola. Ali imamo strastvene navijače.

A igrači?

- Svugdje ima sjajnih igrača. U Atalanti je najveća zvijezda Denis. U Ceseni sam igrao s Mutuom koji je i na zalazu karijere pokazivao da je vrhunski igrač. Imao sam sreću da sam s Interom trenirao baš nakon što su osvojili sve živo s Mourinhom, a sa Zanettijem, Stankovićem i Handanovićem ostao sam jako dobar. Oni su jednostavni. Znaju kako treba pomoći mladom igraču, a ja sam osjećao respekt prema njima.

Povratak u Hajduk

Kruži anegdota da vas je Marco Materazzi naganjao po terenu kad ste mu gurnuli loptu kroz noge?

- Nije baš tako bilo. Nisam lud da idem Materazziju gurati loptu kroz noge kad je on i na treningu znao ići s dvije noge i udarati po tetivama. Materazzi je inače odličan tip. A ta epizoda s ‘tunelom’ dogodila se negdje drugdje...

Vraćate li se na zimu u Inter, za koji ste prošle sezone zabili četiri gola u Europskoj ligi?

- Znam o tome ono što čujem u talijanskim medijima. Inter će slagati novu momčad s mladim igračima, a ja imam ugovor s njima do 2017., ali i ugovor o posudbi u Atalantu do ljeta. Pokazao sam da tamo mogu igrati. Kad sam otišao, ozlijedili su im se svi napadači (Milito, Cassano nap.p.), tako da bi možda bilo drugačije da sam ostao. Ali, ne žalim. Atalanta mi je velika šansa.

Za čim žalite?

- Zasad samo za Hajdukom. To je moj klub, a ja sam jedinu utakmicu na Poljudu odigrao u dresu Intera protiv Hajduka. Na kraju karijere ću se vratiti u Hajduk da s njim osvojim naslov prvaka.