Ne bude li nepredviđenih obrata, Srebrni iz Rusije i još zakratko član Juventusa Mario Mandžukić potpisat će u nedjelju za Al Duhail iz Dohe. Dok ovo pišemo, nije još poznato je li donedavni hrvatski reprezentativac odlučio prihvati ponudu na dvije i pol godine ili na godinu i pol dana. No kad ovo budete čitali, vjerojatno će informacija biti službeno objavljena.
Tamna strana
Nakon dugih pet mjeseci, u kojima je upoznao tamnu stranu profesionalnog statusa, to jest marginaliziranje u Juventusu, Mandžukić je prelomio odluku o nastavku karijere. S obzirom na njegove godine, 33 i pol, izbor Katara prilično jasno ukazuje da je Brođanin prelomio i putove za završetak svoje iznimno bogate igračke karijere. Iako je u nogometu nezahvalno dugoročno prognozirati, odlazak iz Europe u Aziju, i to u malu, ali superbogatu državu, daje naslutiti da je Mandžukićevo igranje u elitnoj europskoj konkurenciji zaključeno. Je li to veliko iznenađenje?
Čak i oni koji bolje poznaju introvertiranog momka iz Slavonskog Broda, a koji je na terenu uvijek bio potpuno drugačiji i izuzetno borbeno nastrojen, kazat će da ga je teško dešifrirati. U brojnim razgovorima koje smo vodili s Mandžukićem do ovog ljeta nije se nikako moglo naslutiti da bi otišao igrati u koju od tzv. egzotičnih nogometnih sredina. S jedne je strane to i razumljivo. Mario Mandžukić bio je (i ostao) jedan od najvećih ljubimaca navijača Juventusa.
Iako su ga 2015. dočekali s velikom skepsom, čak i ljuti na klupsko vodstvo što dovode igrača koji je “Simeoneov škart”, nije trebalo puno utakmica da tifozi Stare dame prepoznaju ratnički duh hrvatskog napadača. I kad je na zahtjev trenera Maxa Allegrija prihvatio da se za “mir u kući” prebaci na lijevi bok, a središnjicu napada prepusti 90 milijuna eura plaćenom Higuainu, zaradio je prvo veliko poštovanje tribina Juventusova Stadiuma. Uz dobre igre, pa i trofejne dobitke Juvea, Mandžukić je prerastao u simbol mentaliteta kluba i navijača, koji se ogleda u beskompromisnoj borbi uz parolu “Pobjeda nije važna, ona je jedina bitna”.
Kad je proljetos potpisao produženje ugovora do 2021.godine, Mandžukić je djelovao izuzetno zadovoljno. Potpuno se prilagodio životu u Italiji, skućio sa svojom dugogodišnjim partnericom Ivanom, živjeli su na brdu iznad grada u čarobnom krajoliku odakle puca pogled na cijeli Torino. Onda se praktički preko noći sve promijenilo - trener Max Allegri raskinuo je ugovor, doveden je Maurizio Sarri. Od tog trenutka status Marija Mandžukića bio je definiran; od ljubimca navijača i oslonca za iduće sezone sveden je na suvišnog igrača kojeg se nije prijavilo za Ligu prvaka, a koji je nakon par boravaka na klupi na početku sezone Serie A maknut iz konkurencije za utakmice.
Ponuda nije manjkalo
Juventus je velik klub, ali u odnosu prema igračima, kad ih više ne žele, postaju bešćutni oportunisti. Nije ta sudbina zadesila samo manje važne igrače ili recimo strance; Juventus je nekorektan bio i prema svojoj legendi, Alexu Del Pieru, nešto kasnije i prema Gigiju Buffonu, kojeg su ljetos ipak vratili. Mandžukić se osjetio silno povrijeđen takvim ponašanjima, počevši od odnosa trenera preko direktora Paraticija do vodstva kluba. Zato se zainatio i nije htio otići, iako mu ponuda nije manjkalo. Bio je, praktički, na korak od potpisa za Manchester United, no kako je Juve imao poprilično veliko odštetno potraživanje, to je pojačavalo dvojbe kod Engleza pa su čekali posljednji dan prijelaznog roka da krenu u završnu akciju i tada je Mandžukić prelomio - ne idem!
U njemu je još tinjala nada da će se nametnuti kroz treninge, kao što je znao učiniti i u prethodnim godinama karijere, po raznim klubovima, kada bi se dogodilo da u nekoj fazi nema status prvog izbora. Stvari su se međutim pogoršale. Zbog važnosti koju je imao za Juve, statusa kod navijača i medija, Mandžukić je postao problem za Sarrija. Novinari su stalno pitali što je s njim, zašto ne konkurira za momčad, a Sarri je sve nervoznije odgovarao da je to stvar kluba. Htio je reći da je on šefovima kazao da ne računa na Mandžukića, a oni su ti koji su Mandžukiću to trebali priopćiti i učiniti sve da ode u drugi klub.
Podrška Benatije
Nakon što se sve odigralo na najgori način za hrvatskog napadača, uslijedila su mu duga tri-četiri mjeseca samostalnog treniranja, s posebnim trenerom, daleko od igre, utakmica, navijačkog huka. Mandžukić to neće nikad priznati jer je odveć ponosan tip, ali boravak na margini postao mu je, zasigurno, s obzirom na temperament koji ga krasi, teško podnošljiv. I nakon što je prije par mjeseci već ozbiljno razmatrao ponudu iz Katara pa se zahvalio, sada je napokon prelomio. Al Duhail vodeća je momčad katarskog prvenstva (12 klubova), u kojem je odigrano 10 kola. Radi se o klubu koji je šest puta bio prvak i želi ponovno dominirati ligom te se u idućoj Ligi prvaka Azije dočepati naslova. Ove su godine ispali u osmini finala.
Al Duhail klub je pod patronatom prijestolonasljednika iz obitelji Emira (Al Thani), dakle imaju statusno najveću moć i, posljedično, praktički neograničen proračun. Trener je Portugalac Rui Faria, kojem je ovo prvi samostalni posao nakon što je 18 godina bio pomoćnik Josea Mourinha. Jedna je od glavnih zvijezda Al Duhaila Marokanac Benatia, stoper koji je došao baš iz Juventusa. On će sigurno biti velika podrška Mandžukiću, s kojim je tri godine dijelio svlačionicu u Torinu.
Kao što smo u uvodu rekli, ništa nije gotovo dok službeno nije potpisano. No kako je Mandžukić u subotu odletio u London, gdje se sastao s čelnicima katarskog kluba, a u nedjelju bi trebao nastaviti put prema Dohi i obaviti liječničke preglede, onda se može kazati da su osnove suradnje već utanačene.
Čak 23 trofeja
Mario Mandžukić, svejedno u kojem vremenskom okviru, dobit će iznimno bogat ugovor u zemlji koja se naveliko sprema da 2022.godine ugosti Svjetsko prvenstvo, prvo u zimskom periodu. Naime, vrućine od svibnja do listopada ondje su teško podnošljive (do 45 stupnjeva), pogotovo zbog visoke razine vlažnosti.
Hoće li u Kataru ostati godinu, dvije ili tri, ili će se u jednom trenutku odlučiti za neku novu opciju (Kina, Amerika), to ne zna ni sam Mandžukić; no sasvim je realno da ga u europskom nogometu više nećemo gledati. To je ključna odluka koja se dugo lomila u njegovoj glavi jer mu ponuda (Engleska, Njemačka, Turska, Italija...) nije manjkalo. Nakon što je igrao u Bundesligi, Primeri, Serie A, osvojio 23 trofeja s Dinamom, Bayernom, Atletico Madridom i Juventusom, bio prvak Hrvatske, Njemačke, Italije, Europe, svijeta, naposljetku, nakon što se s Hrvatskom u Rusiji okitio srebrnom medaljom i postao viceprvak svijeta, Super Mario procijenio je da je možda ipak najbolje da malo smiri tempo. U 34. godini započinje novu avanturu i što god dalje uradio, ništa neće moći promijeniti okvir senzacionalne mu profesionalne karijere...