Prije svega treba čestitati novim europskim prvacima, prvi put u povijesti Portugal se okrunio titulom prvaka Europe na iznimno teškom i zahtjevnom turniru. Njegov put bez sumnje je bio trnovit, neizvjestan, nimalo spektakularan, ali u isto vrijeme učinkovit.
Možemo mi sada raspravljati o tome kako im se poklopilo, kako su nakon nas imali otvoren put sve do finala.
Mogli bismo do Božića razglabati o njihovoj defenzivno orijentiranoj taktici, igri na kontru, karakteru, homogenosti, zrelosti, trenerskoj stručnosti itd., itd... Oni su konačni pobjednici i zaslužili su sav respekt, poštovanje i iskrene čestitke! Zaslužili su i da se malo pozabavimo njima, jednostavno moramo probati donekle demistificirati njihov uspjeh. Razgolititi portugalsku tajnu uspjeha neizrecivo je teška zadaća.
Mnogi će stručnjaci dati sve od sebe da nam nametnu neke svoje teorije, statističari će nuditi hrpe informacija, analitičari i nogometni stratezi uložit će mnogo truda da nas prosvijetle svojim spoznajama. Bezbroj je mogućnosti i rješenja, ali konačnu istinu teško je dokučiti. Ući u samu bit, zaroniti u dubinu i izroniti nekakvo univerzalno rješenje uspjeha, po meni je nemoguća misija. Nema sumnje da je momčad Portugala prošla kroz sva nogometna stanja.
Od agonije do ekstaze kratak je i težak nogometni put. Što teži, to slađi. Što veća agonija na početku, to veća radost na kraju. Novopečeni europski prvaci u prvoj fazi natjecanja izgledali su očajno i ničim se nije dalo naslutiti kako će upravo oni ispisati zlatnu stranicu najveće europske nogometne manifestacije!
Čudni su putovi nogometni.
Osvježimo malo memoriju i prisjetimo se nekih utakmica u skupini.
Mađari su im zabili tri komada i momčad Portugala je izgledala poprilično raštimana i nekompaktna. Bez upisane pobjede u relativno laganoj skupini, a zahvaljujući UEFA-i i tom novom formatu uspjeli su doći do nokaut faze...! Iznenadili su, izgleda, sami sebe, prvo neugodno u skupini, a onda ugodno u daljnjem raspletu. "Što te ne ubije, to te ojača", kaže narodna izreka. Upravo to se dogodilo Portugalu, iz utakmice u utakmicu izlazili su jači i sigurniji u svoj stil i nepobjedivost!
Jednostavno su prolazili dalje i dalje, dobivali su krila i sigurnost… Pritisak je padao a samopouzdanje raslo. Nitko ih nije uspio dokrajčiti, a svi su bili tako blizu. Jedino su Wales pobijedili u regularnom vremenu i, ajmo reći, glatko. Sve ostalo je bio teški, krvavi, nogometni rat do iznemoglosti. Visjeli su mnogo puta o tankoj niti sreće, spašavale ih vratnice i nepreciznost protivničkih igrača.
Zastrašujuće je kako su uspijevali kazniti gotovo svaku grešku protivnika, a spasiti svaki pokušaj ugrožavanja njihova gola. Uspjeli su u svemu što su naumili i logično se postavlja pitanje: KAKO? Kako su postali nepobjedivi? Ako očekujete jasan odgovor od mene, onda vas moram razočarati. Ni sam ne znam kako, a vjerojatno ne znaju ni oni. Ne zna nitko osim možda njihova trenera Santosa. Ja mogu samo pretpostavljati. Mogu samo nagađati kao i vi. Tu smo zapravo jako dobri.
Ne znam, možda su imali trenera koji je bio u najboljoj formi. Tko zna kako i gdje se Santos pripremao za ovaj Euro? Možda je bio na nekim opijatima i dobio nadnaravne moći? Tko to zna. Danas su dostupne sve moguće i nemoguće pomoćne metode... Legalne i ilegalne, konzervativne, alternativne... Danas se svašta koristi ne bi li se došlo do rezultata. Možda je u igri bila i nekakva magija, bijela, crna, vudu magija... Tko će ga znati. Danas cilj opravdava sva sredstva. Mora se priznati da je Santos tempirao svoju formu i formu svojih igrača na magičan način.
Kao da je imao nevidljivi čarobni štapić. Uvijek pravovremen. Koga god i kada god uvede u igru on jednostavno pogodi. Santos je na ovom turniru pogađao kao najprecizniji sinjski alkar, uvik u sridu. Uvede Quaresmu i ovaj zabije. Uvede Sanchesa, ovaj najbolji. Uvede Edera i ovaj zabije. Ozlijedi se Ronaldo i plačući izađe, a Santos pobijedi. Bez Ronalda osvoji finale!!!
Santos je valjda idealan primjer kako možeš dobiti i kad si u gubitku. Možda nikad ne bi osvojio finale da je Ronaldo ostao u igri. Ja stvarno ne znam, ali možda vi znate. Nisu tu čista posla, vjerujte vi meni…
Onako sijed i preplanuo podsjetio me na nekog indijanskog vrača koji ima strahovite moći. U nekim trenutcima je izgledalo kao da se poigrava sa sudbinama protivnika. Pusti protivnika da se malo zaigra na njegovoj polovici i onda mu odsječe glavu. Trener-dželat. Giljotina je stvarno na ovom turniru bila stalno u njegovim rukama. Uvijek miran i staložen jer unaprijed zna kako će upravo on biti pobjednik.
Nisam primijetio u njegovim rukama nikakvu amajliju, magični talisman, krunicu ili križ. Teško je zaključiti iz njegova ponašanja je li ateist, budist ili katolik. Nemoguće je provaliti čiji i koji bog je bio na njegovoj strani. To se zove karizmatičan trener! Ne znam jeste li primijetili kako nema nikakvu bilježnicu u rukama kao neki veliki treneri. Njemu to ne treba, bilježnica je njemu višak i dodatno opterećenje. On jednostavno sve pamti ili sve zna, a moguće je i oboje. Sam je rekao kako ga ne brine to što igraju negledljiv nogomet, njemu je važno da pobjeđuju. Njemu je jedino važno skinuti skalp protivniku. Kratko i jasno! Stil igre, način i sustav, izgleda, nisu bitni ako imate trenera poput Santosa.
E, pa lako je tako. Lako je biti prvak Europe kad imaš Santosa koji ne zna promašiti. Lako je kad ima netko tko je sve unaprijed predvidio i pripremio. Lako je portugalskim igračima igrati kad njihov trener preduhitri svaku njihovu grešku, prije nego se ona dogodi već je sanirana genijalnim odlukama i potezima trenera. Lako je Santosu kad pati od prenaglašenog dara trenerske anticipacije. Lako je njemu kad uvijek ima neku novu dobitnu aplikaciju.
Lako je Portugalu bez Ronalda u finalu kad imaju Ronalda na klupi!
Lako je Portugalskom savezu biti europski prvak kad imaju takvog stratega od povjerenja, znanja i autoriteta. Lako je njihovu savezu kad su im nogometni interesi ispred osobnih. Lako je biti portugalski navijač kad ih nitko ne dijeli. Lako je njima kad kod njih nema talentiranih manipulatora i unutarnjih neprijatelja. Lako je biti dio portugalskog nogometa kad on nije centraliziran ni monopliziran. Lako je biti europski prvak kad si jednom bio domaćin Eura.
Moram reći da je ipak lako i Santosu... Lako mu je kad nema Mamića i Šukera da ga stave za izbornika i da mu čuvaju leđa. Lako je Santosu složiti taktiku i atmosferu kad mu ne prekidaju utakmice, bacaju baklje, crtaju svastike. Lako je njemu kad igra pred punim tribinama. Lako mu je biti u sadašnjosti kad nema tereta prošlosti. Lako mu je na koncu imati sreću kad je mi nemamo, a nismo je ni zaslužili iz gore navedenih razloga. Lako je, izgleda, biti Portugal,
Lako je svima njima, ali TEŠKO NAMA!
Teško nama jer uskoro počinju kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Teško nama jer valja odabrati i pogoditi u koji grad i na koji prazan stadion ići igrati... Jao i teško nama nesretnicima kad ne znamo hoće li UEFA sljedeći put biti milostiva ili će nas dugoročno diskvalificirati. Jao i teško nama jer smo se već naučili igrati bez gledatelja. Teško nama jer nam ovakvo jadno stanje postaje normalno. Teško nama jer nam stadioni uopće ne trebaju, a želimo nove i modernije. Jao nama, taocima, raznoraznih interesa. Jao nama jer smo u strahu odrastali i u strahu umiremo...
Jao i teško nama nogometnim izbjeglicama i beskućnicima, a milijuni se okreću! Jao nama neprofitabilnim udrugama i klubovima gdje jedan član vrijedi jednu kunu. Jao nama koji mislimo svojom glavom!
Ipak... Blago nama jer drugačije ne znamo i ne želimo. Blago nama jer mislimo da znamo. Tko zapravo sa sigurnošću zna zašto mi nismo bili na mjestu Portugala? A trebali smo... Jedini način da to sve provjerimo je da Mamić i Šuker odriješe kesu i dovedu Santosa! Ako nemaju dovoljno para, moglo bi se kroz neku udrugu ili humanitarnu akciju prikupiti. Suosjećajan je naš narod. Pravovremenost je, po meni, jedan od važnijih nogometnih elemenata. Samo zbog toga već sad apeliram i (gratis) savjetujem da br. Jedan, sjedne u avion i započne inicijalne razgovore u najvećoj tajnosti sa Santosom!
I vi i ja i svi hrvatski navijači već sada znaju da Čačić neće dugo trajati bez obzira što su mu produžili povjerenje! Kod nas treneri kratko traju.
To ne tvrdim ja, nego statistika. Kod nas trener mora biti podoban ili u krvnom srodstvu s predsjednikom kluba da bi imao kredibilitet i pravo na grešku. To ne tvrdim ja, nego statistika.
Zato njušim u zraku neke promjene, osjećam da Čačić neće dočekati na klupi Vatrenih dolazak sljedećih lastavica. A možda ipak hoće… Tko zna, nitko ništa ne zna, krhko je znanje! Ja recimo znam da ništa ne znam i zato samo nagađam. Ponekad pogodim, a ponekad opet pogodim...
P. S. Lopta ipak ima dušu. Tako tvrde neki nogometni mudraci i zagovaraju teoriju da je Portugalu samo vraćeno već zaboravljeno izgubljeno finale u njihovoj domovini! Tko zna…