StoryEditor
 Christof Koepsel/Bongarts/Getty Images
PREKO PAZINKE DO ZVIJEZDA

NA DANAŠNJI SE DAN UKAZAO SPASITELJ HRVATSKOG NOGOMETA Najnevjerojatnija priča Vatrenih ikad počela je u redakciji Sportskih novosti!

Autor: Dražen AntolićObjavljeno: 29. ožujak 2020. 18:35

Dado Pršo izdvojena je, najnevjerojatnija priča hrvatske reprezentacije, od trnovitog puta kroz život i karijeru do načina kako je dobio prvi poziv, a nitko nije za samo tri godine i tri mjeseca ostavio takav trag.

Nikad, ni u jednom ciklusu prije ili poslije, nož nije tako rano bio pod grlom kao u kvalifikacijama za Euro u Portugalu.

U subotu 29. ožujka 2003. godine Vatreni su igrali utakmicu koju je trebalo dobiti da bi ostali na nogama. Nakon Svjetskog prvenstva 2002. godine i odlaska stare garde, dijela Brončanih iz 1998. koji su ostali za još jedan Mundijal, Otto Barić postao je izbornikom i morao graditi novu momčad.

Kako je u ratnim i prvim poratnim godinama pala razina rada i uvjeta za treninge u velikom dijelu zemlje, to je sada dolazilo na naplatu - nestašica mlađih asova prijetila je ozbiljnim urušavanjem.

 

Barić u potrazi

Na otvaranju izlučnog ciklusa završilo je 0:0 s Estoncima u Osijeku, a 12. listopada 2002. godine izgubili smo od Bugara s 2:0. S jednim bodom u dva ogleda i rivalom kakav je Belgija hrvatski rejting klizio je prema smeću. Barić je poput rašljara tražio pojačanja, nadajući se ulovu i ondje gdje ga ne vidi. U prijateljskom srazu s Rumunjskom u Temišvaru 20. studenoga 2002. godine lansirao je debitante Darija Srnu iz Hajduka i Giovannija Rossa iz Maccabija iz Haife. Mnogo je toga bila stihija i slučaj, Rossa mu je na Vrućoj liniji SN, gdje je gostovao, sugerirao čitatelj blizak igraču. Srna se probijao u bijelom dresu i odigrao dobru utakmicu, asistirao je za pogodak Tomislavu Mariću i pobjedu 1:0.

U to doba Dade Prše nije bilo na obzoru. U Monacu nije odigrao ni minutu u sezoni, prvi nastup doživio je s Guingampom 15. prosinca, i to ga odmah okrunio golom, ušavši u završnici. Već u sljedećoj utakmici dao je još jedan, u siječnju je bio strijelac u Kupu, da bi 1. i 4. veljače 2003. zabio dodatna dva u prvenstvu. U trenutku popriličnog beznađa činjenica da u jednoj od liga Petice, i to u klubu s ozbiljnim ambicijama i šansama u Ligi prvaka, zabija hrvatski nogometaš natjerala je nas u redakciji SN-a na zaključak: on bi mogao biti rješenje za reprezentaciju.

- Trebalo bi nabaviti broj i intervjuirati ga - kazao je tadašnji urednik nogometne rubrike Tomislav Dasović.

- Ja ću to preuzeti na sebe - spremno je odgovorio Anton Samovojska, nazvao klub Monaco, od njih dobio broj i sve je ostalo legenda. Za koji dan Pršu je predstavio hrvatskoj javnosti.

 

Medijski su napisi dobili maha, krenula su pitanja izborniku hoće li ga pozvati i sugestije da bi to trebao napraviti. On je u prvom času ostao rezerviran. No u Splitu, gdje su Vatreni imali utakmicu s Poljskom 12. veljače (0:0), Zoran Vulić kazao je Bariću - uzmimo Pršu za Belgiju.

- Ako se dobro sjećam, to je bilo na Trofeju Marjan. Rekao sam Ottu da imamo napadača u Francuskoj, on je promptno reagirao i sve zasluge idu izborniku. Ništa meni. On je odlučio, ja sam mu dao prijedlog, koji je on prihvatio - kaže nam danas Vulić, koji je tada bio pomoćnik.

Tako je 23. veljače 2003. godine na utakmicu Monaco - Auxerre otišao predsjednik HNS-a Vlatko Marković.

- Dado je izvanredan - prokomentirao je Marković i potvrdio da imamo novog reprezentativca.

Te večeri njegova je ekipa dobila 3:1, na terenu je bio 76 minuta i zabio je jedan gol. Do okupljanja reprezentacije zatresao je mrežu i Le Havrea, međutim igrač koji bio u 29. godini, iza sebe imao teške ozljede koljena i duge stanke, i čiji je klub u HNL-u bio Pazinka, nakon što je otpravljen iz Hajduka s obrazloženjem da ima “srčanu manu”, i dalje nije dobivao opće povjerenje. Veliki Tomislav Ivić u jednom je intervjuu kazao da trebaju igrati “Vlaović ili Stanić, a ne Pršo”.

No već nakon prvog treninga u Brežicama od svih skeptika i nevjernih Toma nije ostao ni trag, od prvog dana i treneri i igrači vidjeli su kakvog su kapitalca dobili. Dado Pršo riješio je svoje dotadašnje zdravstvene i privatne drame i zaigrao nogomet života baš u savršenom trenutku, kad je Hrvatskoj najviše trebao. Mnogo je puta napisano: “Ukazao se kao spasitelj.”

Iz bolnice na travnjak

Zašto je Pršo Hrabro Srce, zašto su ga navijači voljeli, pokazao je najbolje uoči odlučujuće utakmice za plasman na Svjetsko prvenstvo u Njemačku. Hrvatska je igrala sa Švedskom u Zagrebu, na kraju je dobila 1:0 Srninim golom s bijele točke i izborila Mundijal, a Dadina je drama bila prije same utakmice, u bolnici.

- U 13 sati dečki se odmaraju za utakmicu, a ja u bolnici iz koljena vadim vodu. Navečer trebaš igrati, a ti u bolnici. Već se tada naslućivao kraj, ali neka, ne žalim ni za čim - kazao je Pršo. Borac koji nije posustajao dok je god mogao.

 

Golemi pritisak

Vatreni su bili pod golemim pritiskom, Belgija je imala jaku ekipu predvođenu Marcom Wilmotsom, a naši ni u dvije prijateljske utakmice u veljači nisu blistali. Navijači su bili ozbiljno poljuljani, oplakivala su se vremena kad je Hrvatska bila treća na svijetu, mnogi su komentatori u novinama već skidali skalp izborniku. Ipak, Otto je bio iskusan i lukav trener. Pršo mu je pao s neba, ali znao je to iskoristiti. Dado je debitirao od prve minute, a otvorio je i s još dvojicom koji nikad nisu igrali u kvalifikacijama, Srnom i Rossom. Pomogao je smušeni gostujući vratar Vandendriessche, kojem je Srna zabio već u devetoj minutu iskosa s desne strane, a u 53. Pršo je dao svoj prvi gol za Hrvatsku. Nadovezali su se Tomislav Marić i Jerko Leko za urnebes, euforiju, za slavlje kakvo ni najveći optimisti nisu očekivali. Hrvatska - Belgija 4:0. Tog 29. ožujka 2003. godina na maksimirskom stadionu 18.117 gledatelja ovacijama je ispratilo Pršu kad je zamijenjen u 70. minuti. Ostao je zapisan dan kad je Hrvatska dobila novog miljenika nacije i udarila temelje plasmana na Euro 2004. godine.

 

Nezaboravni debi

- Himna, nezaboravna atmosfera i na kraju pobjeda. To je bilo najljepše na debiju - prisjetio se Pršo na kraju, nakon oproštaja od nogometa.

Njegova klasa, tehnika, snaga, potez i realizacija tjerali su na pitanja kakvu je tek karijeru mogao napraviti da nije bilo ozljeda, a emocija, angažman, srce koje je davao kupili su navijače, čiji je idol postao odmah i ostao zauvijek. Dadino lice nakon gola Sloveniji u Ljubljani u dodatnim kvalifikacijama za pobjedu od 1:0 simbol je plasmana u Portugal.

- U Ljubljani je bila moja najgora, najteža, ali na kraju i najdraža utakmica. Cijelog ću se života toga sjećati. Na kraju je bilo jako slatko... Otkako sam se uključio u te kvalifikacije, svaka je utakmica bila napeta. Onda dolazi remi u Zagrebu u prvom dvoboju play-offa (1:1), pritisak raste, stiže novi igrač Tomo Šokota, upoznajemo se na treningu: “Ja sam Dado, drago mi je, ajmo igrati”, na kraju on meni dodaje i odlazimo na EP. Danas to izgleda kao zafrkancija, ali bilo je jako čudno.

Vodio je Hrvatsku i prema Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, no ni na jednom od tih natjecanja nismo prošli skupinu. Nije skrivao da ga to peče. Ostao je vječni žal.

- Protiv Brazila nismo igrali loše, ali “nula bodova”. S Japanom nije bilo sreće, a protiv Australije smo, mislim, pali pod pritiskom. I u Portugalu smo bili blizu. Francuze trebaš pobijediti, a onda ti rukom zabiju gol. Jednom će se sve to vratiti, ali, nažalost, mene neće biti tamo - rekao je u studenom 2007. godine za Jutarnji list.

Od automehaničara do zvijezde

Pršo je Zadranin koji u Zadru nije dobio pravu šansu, godine u mlađim kategorijama Hajduka završile su otpusnim pismom objašnjenim “šumom na srcu”, Prvu HNL igrao je za Pazinku, no dugo mu je trebalo do pravog nogometa.

U Francusku je došao 1993. u Rouen, s kojim je ispao u treću ligu pa se preselio u St. Raphaël, gdje je konobario i radio kao automehaničar, a od nogometa je, praktički, digao ruke, za gušt je trčao četvrtoligaškim travnjacima.

No ondje su ga vidjeli skauti Monaca, kamo se preselio 1996. godine. Dvije sezone proveo je u Ajacciju na posudbi, potom s Monacom 2000. osvojio naslov prvaka Francuske.

GLASGOW, UNITED KINGDOM - NOVEMBER 02:  Dado Prso of Rangers screams after missing a goal scoring chance during the UEFA Cup group A  match between Rangers and Maccabi Haifa at Ibrox stadium on November 2, 2006 in Glasgow, Scotland.  (Photo by Jeff J Mitchell/Getty Images)
Jeff J Mitchell/Getty Images
 

Tada u sjeni Davida Trezegueta i Marca Simonea, ipak je imao 20 nastupa i ugradio u titulu dva gola. Da nije bilo gadnih problema s koljenom, vjerojatno bi i ranije iskočio, no 2002/03. bila je sezona njegove pune afirmacije. Osvojili su Liga kup, a godinu potom bili u finalu Lige prvaka, gdje su izgubili od Porta. S Glasgow Rangersom je 2005. bio prvak Škotske i osvajač Liga kupa.

 

Kontra prognoza

Dugo smo to čekali, sve do Rusije.

- Nakon što su me otpisali i rekli da ne mogu igrati nogomet zbog koljena, odigrao sam četiri godine na najvišoj razini - konstatira Pršo, koji je za Vatrene imao 32 nastupa i devet golova, a s Monacom je 2004. bio u finalu Lige prvaka.

Vulić podvlači crtu pod eru Pršo:

- Šteta što nije došao ranije, jer bio je moderan tip napadača. Imao je dribling i štos, mogao je igrati kao špica i polušpica. Kompletan igrač. Najjača snaga bila mu je tehnika, a čim je tako, ne treba ni govoriti o realizatorskim sposobnostima. U to je vrijeme bio među pet najboljih napadača u Europi. Bio je pun pogodak Otta Barića. Spasio nas je jer nam je kronično nedostajao takav igrač - Vulićevo je viđenje igrača koji je Bariću i Hrvatskoj, zapravo, pao kao dar s neba.

Oproštaj od nacionalnog dresa igrača kojeg je Hrvatska obožavala službeno se dogodio 24. srpnja 2006. godine, nakon Mundijala u Njemačkoj. Koljeno nije dalo dalje... Vlatko Marković odletio je u Glasgow, gdje je Pršo igrao za Rangers, da ga pokuša odgovoriti. Nije imao šanse.

- Dobro sam razmislio, nije to bila laka odluka, ali ne ide - s tugom je zaključio opus među Vatrenima.

Od nogometa se oprostio kao junak navijača Glasgow Rangersa

Od nogometa se oprostio kao junak navijača Glasgow Rangersa pred pedeset tisuća ljudi na Ibrox Parku 13. svibnja 2007. godine. Kako su ga ozljede pratile kroz karijeru, tako je bilo i na kraju: dan prije zadnjeg susreta koji je trebao odigrati s Kilmarnockom pukli su mu ligamenti u gležnju, dobio je pneumatsku čizmu i na stadion došao na štakama. Suigrači su ga dočekali u špaliru, naklonio se svakoj tribini... Dva sata nakon izlaska dijelio je autograme ispod tribine. S ponosom i sjetom, očima punih suza. Klub je u njegovu čast izdao DVD “A Fond Farewell”.

screenshot
 

Nakon karijere polazio je Akademiju HNS-a u generaciji Nike Kovača, Nenada Bjelice, ali je prekinuo. Povukao se iz javnosti, rijetko se oglasi, bavi se menadžerskim poslom, prati igrače. Živi u Francuskoj, u Villefrancheu nedaleko od Nice. S desetak kila više i poprilično sijedom kosom, sam će u šali reći da više sliči na svog rođaka nego na sebe. Imat će 5. studenoga 46 godina.

Sportske novosti izdale su “Hrabro srce”, knjigu o Dadi Prši, iz pera Antona Samovojske.

Biografija

Milan Dado Pršo

Rođen: 5. studenoga 1974.

Mjesto rođenja: Zadar

Visina: 191 cm

KLUPSKA KARIJERA

Pazinka  1992.-1993.

Rouen  1993.-1995.

St. Raphaël  1995.-1996.

Monaco  1996.-2004.

Ajaccio posudba  1997.- 1999.

Rangers  2004.-2007.

 

Linker
27. svibanj 2020 21:50