Sjajna lijeva noga, hajdukovac iz Međimurja koji je igrao u Real Madridu i Juventusu. Nije teško pogoditi, nema drugog takvog do Roberta Jarnija. Sa 15 godina došao je u Hajduk iz Poleta, kluba iz Pribislavca, mjesta tik pored Čakovca. Uzeo ga je Sergije Krešić ispred nosa Dinamu i Zorislavu Srebriću.
Ugledao je na jednom turniru igrača velike brzine i odlične ljevice. Osjetio je da može pokrivati sve pozicije na lijevoj strani. Istina, nije uobičajeno da igrač iz Međimurja izabere Hajduk, a ne Dinamo, ali i to je razlog zašto je jedan Robert Jarni. Međimurac koji se afirmirao u Hajduku, igrao za dvije reprezentacije na tri Svjetska prvenstva (1990, 1998, 2002), nosio dres dva europska giganta. Da je bolje bilo bi previše...
S Hajdukom je Jarni već u juniorima krenuo u žetvu trofeja, postao prvak Jugoslavije. Nije to bila mala stvar, sedam godina je Hajduk čekao na titulu najbolje juniorske momčadi bivše države i post prekinuo 1985. U konkurenciji sa Zvezdom, Partizanom, Dinamom i svim ostalim klubovima bivše države do nokaut runde se dolazilo preko republičkih natjecanja. Hajduk je bio najbolji u Hrvatskoj, ušao je među osam republičkih prvaka i onda igrom u jednoj od dvije skupine po četiri momčadi došao do finala. Titulu su osvojili igrači generacije "1966. i mlađi" koji su u finalu svladali OFK Beograd. U prvoj utakmici na Karaburmi bilo je 2:2, a u drugoj na Poljudu 4:0. Momčad je vodio trener Sergije Krešić, uz Jarnija između ostalih igrali su Igor Štimac, Stipe Andrijašević, Ante Miše, tada velike nade Bijelih Marin Lalić i Goran Milanko, te danas najpoznatiji igrač generacije, a tada samo perspektivni desni bek iz Livna, Zlatko Dalić.
S Jarnijem u paru na bekovskoj poziciji. Ali, nije Dalić obilježio Jarnijevu karijeru. Sergiju Krešiću pripada ta uloga. Godinu dana poslije osvajanja naslova prvaka u juniorima, debitirao je Jarni za prvu momčad. Pogađate, trener je ponovno Krešić. Igrala se kup-utakmica u Bijelom Polju, a Hajduk je protiv domaćeg Jedinstva na sjeveroistoku Crne Gore zabilježio lijepih 7:0. Bio je to početak, prva stanica prema osvajanju Kupa te sezone. U dvije godine Jarni je postao prvak s juniorima i pobjednik Kupa sa seniorima Bijelih. A imao je tek 18 i pol godina.
- Evo sada prema lopti ide Jarni. I siguran je mladi Jarni, ništa tu ne može Ravnić - govorio je komentator Vladanko Stojaković dok su igrači Hajduka i Rijeke preko kaznenih udaraca tražili pobjednika Kupa koji je u konačnici pripao Splićanima.
Iako je prošlo manje od godinu dana otkada je Jarni debitirao, u svibnju 1987. trener više nije Krešić već Skoblar. Jarni više ne igra lijevog, već desnog beka. Nosio je broj dva i kod Skoblara je brzinu koristio na desnoj obrambenoj poziciji.
Dvije sezone nije zabio zgoditka u prvenstvu. Igrao je beka, imao 36 nastupa, ali na zgoditak je čekao više od dvije godine. Prvi je zabio Dinamu u pobjedi 4:1 iz rujna 1988. na Poljudu i polako se s beka premještao na krilo. Ipak je lakše zabijati s krila, a Jarni je znao kako tresti suparničke mreže.
Premda ga danas u sjećanju primarno držimo kao hitronogog lijevog beka, igranje u Hajduku zaključio je kao najbolji strijelac Bijelih. Zabio je osam u prvenstvu, dodao i četiri u Kupu kojeg su Bijeli osvojili te 1991. godine. S naslovom golgetera Bijelih i zadnjim Kupom maršala, oprostio se Jarni od Hajduka. Stigao je rat, Hajduk je te jeseni 1991. prodavao najbolje, a Marseille je došao po Bokšića i Jarnija. Ali zrakoplov klupskog menadžera Jean Pierre Bernesa na Azurnu obalu poveo je samo Bokšića. Jarni nije htio u Marseille, a Hajduk je istaknuo cijenu od 2 milijuna USD. Tko donese tu svotu, dobivao je i Jarnija, ali nitko nije predvidio drugi scenarij. Što ako netko ponudi više? Upravo se to dogodilo kada je Bari Hajduku poslao ponudu od 6 milijuna USD. Jarni je imao papir na 2 milijuna USD, a sve preko tog iznosa postao je problem. Zašto problem? Jer, kada je direktor Hajduka Vedran Rožić shvatio koliko je velika ponuđena odšteta, prethodno potpisani uvjeti za odlazak postali su predmet spora, jer sudski je kasnije dokazano da je na Poljudu neovlašteno zadržano Jarnijevih 1,2 milijuna USD iz transfera koji je umalo doveo do stečaja Hajduka.
No, u svakom slučaju, Jarni je u studenome 1991. svoj inozemni put započeo u Barija, a nakon dvije sezone prešao je u Torino. U ljeto 1994. kada su Talijani ostali kratki u finalu World Cupa u SAD-u, postao je član Juventusa. Prva velika postaja karijere. Kapetan Roberto Baggio, golgeter kluba i lige Vialli u tandemu s Ravanellijem, na golu Peruzzi, u obrani nositelji Ciro Ferrara i Jürgen Kohler sredini Conte, Deschamps, Paulo Sousa i Tacchinardi, a u momčad ulazi i mladi talent po imenu Allesandro Del Piero. Kakva imena, kakva momčad! Nakon devet godina čekanja Jarnijev Juventus došao je do scudetta, uzeo je i Kup, a jedino finale koje je te godine izgubio bilo je u Kupu UEFA protiv Parme. Jarni je u tom sjajnom Juveu zabilježio 15 nastupa i jedan zgoditak, u pobjedi 4:0 na gostovanju kod Genoe. Juventus je ipak brzo ostao velika uspomena, jer Jarni je već u ljeto 1995. postao igrač Betisa. Tri godine se zadržao u "zelenom" dijelu Seville, a posebno će pamtiti finale Kupa Kralja iz lipnja 1997. u Madridu protiv Barcelone (2:3) Bobbyja Robsona s Figom, Stoičkovom i Luisom Enriqeom. Igrao je Jarni u Betisu zajedno s Bjelicom, dvije su sezone proveli na Benito Villamarinu dok im se karijere nisu razdvojile. Jarni na Bernabeu, a Bjelica u Las Palmas u ljeto 1998. godine nakon osvojene bronce Vatrenih.
Nakon grandioznog Juvea, slijedio je još veći glamour u Realu. Sa 29 godina Jarni stiže u svlačionicu gdje prsten ljubi Raul. Uz velikog golgetera Reala sjede Peđa Mijatović, Fernando Hierro, Roberto Carlos, Davor Šuker, Bodo Ilgner, Cristiano Panucci, Redondo, Karambeu i Seedorf. Još se tada u Realu dvoje što će sa 17-godišnjim Kameruncem imena Samuel Eto'o, a velike nade polažu i u Pericu Ognjenovića. Vodi ih Guus Hiddink u naponu snage. Ali, Barcelona je jača. Za čak 11 bodova i Jarnijev Real dosegao je tek drugo mjesto. Upisao je hrvatski reprezentativac 27 utakmica i jedan pogodak, u prvoj minuti na gostovanju kod Extramadure otvorivši put k pobjedi 5:1. Po završetku sezone slijedila je rekonstrukcija ekipe i Jarni je preselio u Las Palmas i tu se polako zatvara krug. Jer, trener Las Palmasa je Jarnijev trener s početka karijere - Sergije Krešić.
Dvije godine Jarni je na Kanarima i dolazi do zadnje postaje klupske karijere, do Panathinaikosa. Igrao je te sezone 2001/02. zajedno s Vlaovićem i Šarićem, ali upisao je samo pet nastupa. Uz to se pridodao i slab rezultat Djetelina, tek treće mjesto u prvenstvu. Sa 34 godine Jarni je nakon SP-a u Japanu nogometu kazao zbogom okončavši veliku karijeru dugu 16 sezona.
Reprezentacija je bila posljednja postaja Jarnijeva nogometa, a ima li ljepše nego oproštaj potpisati na Svjetskom prvenstvu. Nije pritom mogao birati i rezultat, ali sport je to. Jarni je u reprezentaciji Jugoslavije zabilježio sedam nastupa od kojih je jedan na SP-u u Italiji 1990. Za Hrvatsku je igrao na EP-u u Engleskoj 1996., a u Francuskoj 1998. odigrao je svih sedam utakmica uz jedan pogodak, onaj slavni Kopkeu za vodstvo 1:0 u pobjedi nad Nijemcima u četvrtfinalu (3:0). Standardni lijevi bek brončanih Vatrenih oprostio se nakon SP-a u Japanu 2002.
Igračku karijeru velikog nogometa promptno je zamijenio malim, futsalom. Nastupao je i za reprezentaciju Hrvatske igrajući u to doba za Split Brodosplit, a od ljeta 2007. počeo je s trenerskim poslom. U Hajduku prvo juniori, zatim pomoćnik Krešiću kojeg je zatim naslijedio na mjestu trenera prve momčadi u listopadu 2007. Poslije sedmomjesečne epizode na Poljudu trenirao je Istru, Sarajevo, Pecs, Puskas Academy, Hrvatsku U-19 i na kraju indijski North East United. Trenersko zvanje je Jarnijev posao, a kada se ne bavi nogometom u ruci drži reket i vjerojatno spada među najbolje tenisače u "kopačkama". Nije tako dobar kao što je nekoć svima bježao po lijevom krilu, ali ostali su brzina i strast za pobjedom.