Već onoga dana kad je stigao na Dinamove pripreme u Tursku shvatili smo da će se Komnen Andrić sjajno uklopiti u ovu modru momčad. Nismo to zaključili po onome što smo vidjeli na treningu jer je tek trebao odraditi prvi. No primijetili smo da je iznimno simpatičan, druželjubiv, da govori iskreno, bez onog tako dosadnog diplomatskog rječnika. Takvi se tipovi, jednostavno, uklapaju u ovu priču koju je posložio Nenad Bjelica. Ovu plavu momčad krasi ogromno zajedništvo, prijateljstvo, međusobno poštovanje... Očito, znao je Bjelica kakav karakter želi u momčadi, uspješni trener Modrih ne bira igrače samo po nogometnoj kvaliteti. Ako je u Zaprešić stigao revitalizirati karijeru, nekoć veliki talent Radničkog iz Kragujevca i OFK Beograda u Dinamo je došao da je napravi velikom. Nije mu baš bilo lako do dolaska u Hrvatsku. Još kao tinejdžer otisnuo se u inozemstvo, u redove portugalskog Belenensesa, ali ondje ga je snašla česta sudbina mladih i relativno nepoznatih igrača iz inozemstva: stigle su ozljede, klupa i stagnacija. Ni prva posudba, u litavskom Žalgirisu, kamo je poslan da barem održava formu, nije urodila plodom; u ne baš jakoj konkurenciji samo devet nastupa i jedan gol značili su da to, jednostavno, nije to... Sudbina je ipak bila na njegovoj strani, dolazak u Inter kod trenera Toplaka bio je svojevrsni katapult koji ga je, eto, dobacio čak do europskog Dinama.
Najveći klub u karijeri
Sjedili smo jučer s Komnenom u Maksimiru, ugodno je s njim razgovarati, opušten je, često se nasmije, na svako pitanje odgovara razgovijetno, staloženo. Sad je već neko vrijeme u plavom domu, pitali smo ga kakvu su mu dojmovi, je li ikada trenirao s tako jakom momčadi?
- Mogu sa sigurnošću kazati da je Dinamo najveći klub u mojoj dosadašnjoj karijeri.
Onda je zastao.
- Znate, sad sam zastao, tražim riječ kojom bih najbolje opisao kako sam primljen ovdje. Mora biti neka posebna... Ma dobro, da ne filozofiram previše, momci su me izvanredno prihvatili, ovim putem, ovako preko medija, želio bih im zahvaliti na tome. Atmosfera u svlačionici je predivna, to mi je pomoglo da se brže uklopim. Kad govorim o sebi, mogu kazati da sam zadovoljan načinom na koji sam ušao u ritam treninga, naravno da je intenzitet mnogo jači nego u Interu. Ne želim, naravno, nikoga uvrijediti, ali u Dinamo ne postoji nijedan igrač koji je slabije kvalitete.
Odskočna daska
Razvio je tada lice u širok osmijeh.
- Igranje u Dinamu za mene će biti predivna, fenomenalna priča. I, jasno, ogromna odskočna daska.
Jeste li u ovom kratkom vremenu osjetili veličinu Dinama kao kluba?
- Naravno da jesam, to se osjeća na svakom koraku. Odmah se vidi da je Dinamo bez konkurencije najveći klub u Hrvatskoj. Svake sekunde provedene u Maksimiru može se spoznati da je ovo veliki, ogroman klub.
Koliko će vam sad kao centarforu biti lakše igrati s takvim suigračima, kakva su vam nadanja?
- Iskreno se nadam da će mi u Dinamu biti lakše. Potrebno je vrijeme. Ovdje se igra potpuno drukčiji nogomet od onog koji sam dosad igrao u Interu. Tamo sam imao više posla, da se tako izrazim. Bio sam u centru pažnje. Ovdje, u Dinamu, svi su igrači podjednako kvalitetni, tako da je meni sve jasno: moje je slušati trenera i na svakom treningu upijati sve što mi se kaže. Ono što mi trener govori moram prenijeti na teren. Vjerujem da će tako i biti, da će moje igre u ovoj momčadi ići u najboljem smjeru, vjerujem da ću se uspjeti prilagoditi igri Dinama. U konačnici, da ću pokazati zašto sam doveden u Maksimir.
Što mislite, hoćete li biti u udarnom sastavu protiv Viktorije iz Plzena, u utakmici o kojoj se, logično, najviše priča jer je opet jedna od onih povijesnih? Jesu li ispred vas ipak starosjedioci, Petković i Gavranović, koji se oporavlja od ozljede?
- Svi smo mi tu radi momčadi, ona je najbitnija. Trener najbolje zna tko u kojem trenutku može pružiti maksimum. Zdrava je konkurencija uvijek odlična priča, a moj je stav da od svakog igrača mogu naučiti ponešto. Meni to nikad nije bilo teško kazati. Na meni je da uzmem sve najbolje od svih, pratim sve trenerove želje te da pokažem ono najbolje što znam. Sasvim je logično da trener odredi kada će tko igrati, no ja vjerujem u svoje kvalitete, vjerujem u svoju dobru minutažu.
Brži i jači dueli
Kako ste doživjeli svoje konkurente Petkovića i Gavranovića kao osobe, kakvi su iz prve ruke ti dečki?
- Ma, ponavljam da su me apsolutno svi predivno prihvatili, svi su dobri momci. Trenutačno smo svi suigrači, a možda se na kraju sve pretvori u prijateljstvo. Prekratko sam u Dinamu da bih donosio takve zaključke, ali zasad je sve odlično.
Što vas se najviše dojmilo na treninzima Dinama?
- Svaki trener ima neko svoje načelo rada. Treninzi se razlikuju u odnosu na Inter, dueli su dosta brži i jači, kompletni je intenzitet mnogo veći. Odmah sam shvatio da sam napravio sjajan potez došavši u Dinamo, to je momčad u kojoj ću se sjajno razvijati, to je odlično mjesto za napredak. Ostao sam u istoj ligi, a došao sam u najbolji klub. Očekujem da ću dosta naučiti od trenera Nenada Bjelice, kao i od suigrača.
Kakve su s vremenom reakcije u Srbiji, ipak ste prvi Srbin u Dinamu nakon osamostaljenja Hrvatske?
- Dosad sam dobio preko tisuću poruka! I iz Srbije i iz Hrvatske. Kako od navijača tako i od onih, da ih nazovemo, običnih ljudi. Od svih tih poruka 99 posto su prelijepi komentari. Sve su to poruke podrške. Taj jedan posto, a mislim da je i to previše što sam rekao, možda nisu bile takve. Makar, više se ne sjećam nijedne loše poruke. Moj je stav da u sportu nema mjesta politici. To su najbolje pokazali ovi momci u Dinamovoj svlačionici, koji su me izvanredno prihvatili. Držim da je ovaj moj transfer u Dinamo otvorio vrata i drugim igračima iz Srbije da dođu u Hrvatsku, ali isto tako i igračima iz Hrvatske da odu u Srbiju. Ne želim se dizati na neki pijedestal, ali smatram da je ovaj moj transfer u Dinamo početak ljepših stvari u odnosu Hrvatske i Srbije. Drukčije je to predstavljeno u politici i medijima, ali eto, ja smatram da je priča drukčija. Moj je doživljaj posve suprotan od onog koji se nameće kroz politiku i neke medije.
Slaba posjećenost
Dobro poznajete srpski nogomet. Po čemu se Dinamo razlikuje od dvaju najvećih srpskih klubova, Crvene zvezde i Partizana?
- Nisam igrao ni u Zvezdi ni Partizanu da bih vam mogao odgovoriti na ovo pitanje. Jednostavno, nisam kompetentan o tome govoriti. No znam da su Dinamo, Crvena zvezda i Partizan tri najbolja kluba na Balkanu, odnosno u regiji, kako se sad kaže. Mogu kazati da su sva tri kluba velika, međutim mislim da je Dinamo u ovom trenutku najbolji!
Je li HNL jači od srpske lige ili je obratno? Ili je sve to tu negdje, izjednačeno?
- Hrvatska je liga u prednosti u ovom trenutku. Zato što ima bolje travnjake. Svi su tereni mnogo bolji nego u Srbiji. Ovo je sjajna stvar, govorim o ovim novim terenima koji su napravljeni, to je potez koji zaista zaslužuje naklon do poda. Eto, sad kad sam igrao neke utakmice u teškim vremenskim uvjetima u Zaprešiću, teren je bio skoro pa idealan. To je prvi i, mogao bih kazati, glavni faktor koji odvaja hrvatsku od srpske lige. Također, držim da je HNL u prednosti jer je liga sastavljena od deset klubova; kao što sam mogao primijetiti u ovih godinu i pol dana, svatko svakoga može pobijediti. U Srbiji nije tako jer ima 16 klubova, igra se dvokružno. Ovdje je bolje jer se igra četverokružno pa igrate četiri puta protiv najjačeg Dinama, Rijeke, Osijeka, Hajduka... Mislim da je to bolje, nudi veću kvalitetu.
Eto, da vas pitamo, na kojem bi mjestu bio recimo vaš bivši klub Inter u srpskoj ligi?
- Inter je jako dobra sredina za razvoj mladih igrača. To se dokazalo i u mom slučaju, a i u još slučajeva. Ilija Nestorovski recimo, da dalje ne nabrajam. Možda tamo postoji mali problem u činjenici da se svakih šest mjeseci promijeni dosta igrača; taman kad se uigra jedna momčad, jedni odu, drugi dođu, tako da postoji problem pronalaska prave forme, kemije između igrača. Ali siguran sam da bi Inter bio u gornjem dijelu srpske lige.
A kakva je razlika u atmosferi u HNL-u i na srpskim stadionima, gdje je u tom smislu ljepše igrati?
- Pogotovo Crvena zvezda ima ogromnu vojsku navijača, ali isto sam tako gledao utakmice Dinama u Zagrebu, one europske. Jesenas je bila prekrasna atmosfera na Maksimiru, zato ne bih mogao kazati gdje je bolje. Kad se pak radi o prvenstvu, ne znam, možda Zvezda ili Partizan na nekim domaćim utakmicama imaju nešto više gledatelja, ali to sve, ipak, na kraju diktira rezultat. Navijači jako mnogo znače igračima, ali recimo, kad govorim o sebi, ja sam maksimalno koncentriran na svoju igru, gotovo da ponekad ne primijetim što se događa na tribinama. Ali naravno da je fenomenalno imati veliku podršku navijača.
Igrali ste u Radničkom i OFK Beogradu, kako je bilo tamo?
- Radnički je također imao ogroman broj navijača, pogotovo dok su igrali Super ligu Srbije kad sam ja bio tamo. OFK Beograd također ima navijača, ali u dosta manjem broju. Međutim, kad pogledam kakve izvrsne igrače imaju Hrvatska i Srbija, moram konstatirati da je posjećenost tribina na jako niskoj razini.
Kakve su bile plaće u Radničkom i OFK-u, kako žive takvi klubovi, je li slično kao u Interu?
- U Hrvatskoj nikad nisam imao problema s plaćom. U Interu je sve bilo maksimalno OK. U Radničkom i OFK Beogradu bilo je razdoblja kad su plaće kasnile, ali možda mi u tom trenutku, kao mladom igraču, to nije bilo najbitnije. Meni je bilo bitno raditi i razvijati se. Razmišljao sam na način da će novac i sve ostalo doći kasnije.
Plan je reprezentacija
Srbija ima dosta dobrih nogometaša, zašto nema bolju A reprezentaciju?
- Ne znam. Ali, nekako, mislim da recimo Hrvatska u reprezentaciji ima bolju kemiju među igračima. Mislim da bismo u tom segmentu mogli dosta naučiti od Hrvatske. Međutim, točno jest da mi isto imamo kvalitetne igrače, ali isto je tako i problem što je opet stigla smjena generacija. Sad dolaze na scenu mladi igrači, moji prijatelji iz mlade reprezentacije. Tako da vjerujem da će se Srbija konsolidirati i stvoriti jaku reprezentaciju u sljedećih nekoliko godina.
Kako je vaša generacija koja je bila svjetski prvak u konkurenciji U-20? Vi, nažalost, tada niste igrali zbog ozljede...
- Pa, praktički su svi iz te generacije u A reprezentaciji. Evo, tamo je moj najbolji prijatelj Luka Jović, tu su Mijat Gaćinović i Sergej Milinković-Savić, Predrag Rajković... Zapravo, svi su iz te generacija svjetskih prvaka ili debitirali za A reprezentaciju ili su jako, jako blizu.
Možda biste i vi sada bili srpski reprezentativac da ste tada bili s generacijom koja je uzela svjetski naslov?
- Ne volim gledati u prošlost. Nisam igrao, žao mi je, to mi je dosad najveći žal u nogometnoj karijeri. Ali da sam gledao nazad u povijest, vjerojatno sad ne bih bio u Dinamu. Ne valja se nikad opterećivati prošlošću, ona se ionako ne može vratiti, treba gledati prema naprijed. Vjerujem da ću i ja doći do reprezentacije Srbije.
Vjerojatno mogu pomoći dobre igre u Dinamu? Jeste li kad razgovarali s izbornikom Srbije?
- Ne, nikad nisam razgovarao s izbornikom Srbije, ali vjerujem sam se dosta približio reprezentaciji upravo zbog toga što sam došao u Dinamo. Svi u Srbiji jako, jako cijene Dinamo. Imaju sjajno mišljenje o klubu, tako da sam činjenicom da sam postao član tog kluba napravio značajan korak prema A reprezentaciji.
Kako se u Srbiji gledalo na uspjeh Hrvatske u Rusiji?
- Mogu vam kazati da sam s bratićem Petrom Bujišićem nakon ispadanja reprezentacije Srbije stalno pratio Hrvatsku. Nakon prve utakmice Hrvatske bratić je kazao da će Vatreni biti u finalu! Vjerovali ili ne, bio je posve siguran, čak mi je kazao - Hrvati su sigurno u finalu! A Petar jako dobro prognozira. Ni ovoga puta nije pogriješio. Da ste nakon prve utakmice s Nigerijom bilo kome u Hrvatskoj kazali da će Hrvatska igrati finale, nisam siguran koliko bi se ljudi složilo. Da, nakon što je Srbija ispala, najiskrenije smo navijali za Hrvatsku. Da dođe do finala i osvoji naslov svjetskog prvaka. Inače, imam i dvije godine starijeg brata Aleksandra, on je profesionalni kuhar, gastronom, ali je također sportski tip. Probao je sve sportove, ali se ni u jednom nije zadržao.
Ribolov mi je hobi otkad znam za sebe
Imate zanimljive hobije - uzgajanje pasa, ribolov... Kako sve uspijevate stići?
- Ribolov mi je hobi otkada znam za sebe. Brat Aleksandar i ja stalno smo s ocem Slobodanom išli u ribolov. Majka Ranka sve je podržavala, moji su roditelji zaslužni što smo brat i ja, barem tako mislim, izrasli u prave ljude. Prenijeli su nam lijepe stvari, ljubav prema životinjama i ribolov. Obožavam provoditi vrijeme u ribolovu, tu pronalazim svoj mir, daleko sam od svega, ne razmišljam ni o čemu. Kad sam igrao u Interu, ribe sam lovio u Krapini. Čak kad sam imao trening ujutro, a drugi dan poslijepodne, izgubio bih se na tri-četiri sata da nitko nije znao gdje sam, nisam se javljao, samo sam uživao uz rijeku. Tako sam se najbolje energetski punio. Uzgoj pasa također nam je hobi i ljubav. Kad su psi u pitanju, o njima se brine moj otac, ja s njima provodim vrijeme samo kad je stanka. No svakog dana dobijem barem nekoliko fotografija tih prekrasnih životinja. Riječ je o švicarskim bijelim ovčarima.
Otac vam je počeo raditi u rudniku, pročitali smo da ste tada kazali: “Tata, ja ću te izvaditi iz rudnika.”
- To se dogodilo prije nekoliko godina. Otac je radio u jednom hotelu 25 godina i ostao je bez posla. Privatnik je kupio hotel, a tata je dobio otkaz. Samo je majka radila, a trebalo se brinuti o bratu i meni. Baš je bilo teško. Tata nije mogao nigdje drugdje pronaći posao nego u rudniku. Inače, taj je rudnik dubok 300 metara, a širok dva kilometra. Tada sam razmišljao o tome, bio mi je to još veći motiv da uspijem. Taj mi je očev posao u rudniku davao novu energiju. Kad sam vidio što je otac sve spreman uraditi za nas, rekao sam sam sebi da moram uspjeti. A inače, prije nego što počne raditi, rudar mora pogledati jamu da vidi gdje će raditi jer mnogi to ne mogu izdržati. Moj se otac se bojao upravo toga, tako da prije no što će se zaposliti, uopće nije htio pogledati jamu, samo je potpisao ugovor i počeo raditi. Bojao se da ako ode i vidi jamu, da će odustati. A znao je da nema nazad. Ta mi se priča s ocem i rudnikom i dan-danas vrti po glavi. Ali ubrzo smo završili s rudnikom i jamom.
Košarka u Srbiji nije ni blizu nogometa
Je li košarka u Srbiji statusno blizu nogometu ili ipak nije?
- Iskreno, ne pratim puno košarku. Znate i sami, srpska reprezentativna košarka ima vrhunske, rekao bih, brutalno dobre rezultate. Ipak, uz dužno poštovanje svim košarkašima, košarka nikada neće biti statusno blizu nogometa.
Supruga i kćerkica glavne preokupacije
Obiteljski život?
- Oženio sam se prije dvije godine, supruga Maja i ja imamo kćerkicu Kasju. Sad su mi oni glavna preokupacija, to je prelijepo životno iskustvo. Presretan sam zbog toga.