Zašto je Tuđman htio Markovića? Nema dvojbe da je Vlatko Marković bio veliko nogometno ime, kao igrač i kao trener poznat i priznat izvan granica, a k tome uživao je status velikog hrvatskog domoljuba. No, sve su te vrline bile poznate i prije 1998. godine, pa se logično nameće zaključak da je nešto drugo nagnalo Predsjedničke dvore da promoviraju izbor Markovića. Naime, Marković je upravo zbog navedenih statusa postao izbornik reprezentacije 29. travnja 1993. godine, ali na toj je prestižnoj funkciji ostao tek 10 mjeseci (do 28. veljače 1994.) odnosno samo jednu utakmicu (3:1 protiv Ukrajine). Nakon toga je smijenjen a za izbornika dolazi Miroslav Blažević, što je samo dodatno produbilo jaz između Ćire i Markovića.
Potonji je kasnije “utješno” postavljen za dopredsjednika HNS-a, formalno, za stručna pitanja. Naposljetku osjećaj da se lojalnog Markovića oštetilo pridonijelo je, i uz Blaževićev doprinos, da Tuđman “naputi” pomirbu dvaju zemljaka koji su toliko bili daleki da si nisu ni spominjali prezime jedan drugome. Oni su to promptno prihvatili i tako su postali “nerazdvojni” suradnici kao Predsjednik i izbornik... Blažević, koji se htio riješiti “tereta” nesklonog mu dotadašnjeg predsjednika Mikše, s Markovićem je živio u interesnoj slozi sve dok nije došlo vrijeme da se kao izbornik, zbog rezultatskog pada i pritiska javnost, povuče.
Marković je tako postao vladar koji je pokazao veliku spretnost da se održi na vlasti iako se već tada, početkom 2000-ih godina, naziralo da domaći nogomet srlja u propast. Umjesto da se njime bavi, jer samo na dobroj bazi domaćeg nogometa može se održati i reprezentacija, ali i sam nogomet, Marković je prihvatio raspodjelu interesnih sfera. Prepustio je klupskim moćnicima da se snalaze s Ligom, a on se uz podršku najvažnijeg mu suradnika Zorislava Srebrića uglavnom bavio reprezentacijom. Čini nam se da je Markoviću najvažnije bilo da je upravo on lider nogometa, među ostalim i zato da bude iznad onih za koje je smatrao (primjerice Blažević) da su ga zakidali u karijeri.
Kao što se Blažević morao suočiti da je Marković njega iskoristio i odbacio, tako se Marković poslije 7-8 godina morao suočiti sa sve većim utjecajem nadolazećeg lidera Zdravka Mamića. Moglo bi se reći da je najava tog utjecaja bila promocija Slavena Bilića u reprezentativni stožer mlade (2004.) i potom A reprezentacije (2006.). Te, 2006. godine Marković je pregovarao o dolasku Trapattonija, ali Mamić je lobirao i pridonio promociji Bilića. Od tada pa do danas taj odnos snaga - Marković formalni predsjednik, a Mamić praktični redatelj odnosa u HNS-u - bio je nepisano pravilo ponašanja. To je Zdravko Mamić praktično pokazivao javnim najavama svih važnih odluka HNS-a, koje bi se potom ostvarile, kao što je proteklih tjedana kao novopečeni novinar to detaljno i obrazložio na konkretnim, već poznatim, primjerima...
Marković je očito na sve pristajao samo da bi zadržao fotelju, misleći da mu se neće dogoditi neizbježno – da ga žrtvuju kad im više ne bude potreban. Način kako o njemu danas pričaju oni koji su se do jučer bukvalno hrvali da ga zadrže na predsjedničkoj funkciji, a sve samo da ga se riješe, tužan je okvir završetku jedne karijere.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....