Jozo Matošić, gorostasni lijevi bek Hajduka i reprezentacije Jugoslavije, jedan je od legendarnih igrača Bijelih koji je u pravilu uvijek, u povodu velikih jubileja splitskog kluba, biran u idealnu jedanaestoricu. I tako, kroz jedno osamdeset godina povijesti Hajduka, sve do pojave Roberta Jarnija. Jozo je, uza svoje igračke kvalitete, također uvijek uziman kao primjer kapetana, moralnog, karakternog, poštenog, borbenog čovjeka. Ustvari, u povijesti splitskog kluba bila su tri nenadmašna kapetana, i to Jozo i Frane Matošić te Dragan Holcer, po svojem autoritetu, trajanju i značaju, premda je bilo još igrača zaslužnih kapetana (Janko Rodin, Ljubo Kokeza, Bernard Vukas, Ivica Hlevnjak, Jurica Jerković, Ivica Šurjak, Vedran Rožić, Ante Miše…).
Zanimljivo je da se Jozo Matošić na Starom placu pojavio, to jest prijavio u jato “tića” barbe Luke Kaliterne kao kandidat za vratara. Tako je kao pričuvni vratar sudjelovao na velebnoj turneji Hajduka 1931. u Južnoj Americi, gdje je stjecajem okolnosti zaigrao na treninzima kao lijevi bek, pa je po povratku postao baš nezamjenjiv, dugi niz godina.
Branio četiri kola
- Barba Luka je uočio da imam lijevu nogu, ka’ pinel, kako je govorio, pogotovo, jer sam bio u stanju precizno prebaciti igru s jedne sasvim na drugu stranu terena. I tako sam postao standardni lijevi bek moga Ajduka.
Ali da se vidi kolika je bila sposobnost Joze Matošića, treba znati da je u nekim prigodama, ono kad bi zakazali napadači Hajduka, stasiti bek prebacivan u napad, na centra, pa je razgrtao obranu protivnika, imao je topovski udarac, odličan skok, čak je i golove zabijao. A onda na kraju karijere, zato što su okolnosti nalagale, poslije Drugog svjetskog rata u premijernom prvenstvu Narodne Republike Hrvatske, opet navukao vratarski dres, u prva četiri kola dok Bijeli nisu angažirali Branka Stinčića, kasnije vratara Dinama.
- To je bilo važno prvenstvo, kvalifikacijsko natjecanje - sjećao se kasnije Jozo Matošić - za formiranje Prve savezne lige, pa sam silom prilika morao na branku.
Ostalo je zabilježeno da je Hajduk na startu republičkog prvenstva s Jozom na vratima pobijedio Dinamo u Zagrebu 4:2, pa Proleter u Belišću 7:0, “onda smo u Varaždinu izgubili od Tekstilca s 3:0, pa sam rekao da više neću stat na branku”. Ali je ipak primoran još jednom nastupiti kao vratar (protiv Splita 5:0), jer se čekala registracija Stinčića.
Sve u napad
- Kad sam se potvrdio kao lijevi bek - govorio je Jozo Matošić - više mi nije bilo ni na kraj pameti stati između stativa. Dobro je govorio barba Luka Kaliterna “ajme onoj momčadi koja čeka da je vratar spasi”. Baš zato je moja logika bila, kao igrača i kao trenera pod motom “sve u napad”.
Hajduk nije bio naročito uspješan tijekom prvih devet godina sa starijim Matošićem u sastavu, tek u prvenstvu Banovine Hrvatske 1939./40. Bijeli su osvojili naslov prvaka. E da, bili su prvaci Hrvatske i 1946., ono kad se u 33. godini ostavio baluna.
- Kad smo osvojili prvenstvo Banovine, imali smo sigurno najjaču momčad i da se igralo prvenstvo Jugoslavije uvjeren sam da nam ne bi bilo premca. Naš napadački trio, Ratko Kacian, moj brat Frane i Čeh Jiri Sobotka, bili su nenadmašni. No, čim se završilo prvenstvo Banovine Hrvatske, zadesila nas je okupacija od fašističke Italije, pa smo obustavili aktivnosti. Bilo je ponuda od okupatora da zaigramo u Serie A, da će nam na Starom placu izgraditi novi, pravi stadion, da ćemo u Italiju na utakmice odlaziti hidroavionom… Nismo prihvatili.
Poslije prvog oslobođenja Splita 1943. i Jozo Matošić je kao i brojni Splićani otišao u partizane, najprije preko Klisa do Livna, nešto kasnije preko Pelješca do Hvara i tamo su se našli još neki igrači, pa su zaigrali na balun.
- Nezaboravan mi je bio, možda i najdraži trenutak u životu kad sam se opet našao s bratom Franom, koji se poslije kapitulacije Italije iz Bologne vratio u Split. Na Visu smo se okupili…
Povijesna utakmica
I na dan zaštitnika Splita svetog Duje, 7. svibnja 1944., obnovljen je Hajduk kao hrvatski športski klub, ubrzo kao Hajduk NOVJ i POJ, pa su najprije po Italiji kasnije i po zemljama Bliskog istoka odigrali brojne utakmice. Jedna je bila posebna, ona odigrana 23. rujna 1944. na starom stadionu San Nicolo u Bariju: Hajduk kao reprezentacija Jugoslavije protiv selekcije Velike Britanije.
- Cijelu karijeru sam igrao za moje bijele, bilo je velikih utakmica, pogotovo onih za reprezentaciju, ali definitivno ta u Bariju za mene je bila i ostala nezaboravna, najdraži doživljaj. Zamislite pun stadion, neki kažu i pedeset hiljada savezničkih vojnika i stotinjak ranjenih partizana.
Jozo Matošić je predvodio Bijele, Stan Cullis, legendarni igrač Wolverhamptona, izabranu momčad britanske vojske The Best Eleven, pobijedili su saveznici 7:2, ali je to bila zaista povijesna utakmica, posebna, vjerojatno najsjajnija u povijesti kluba. Hajduk je, ne zaboravimo, zbog svoje uloge u partizanskom ratovanju odlikovan, također je doživio počast da bude proglašen za momčad Slobodne Francuske.
- Žao mi je da nam ta utakmica iz Barija nije priznata kao nastup za reprezentaciju Jugoslavije - znao je više puta ponoviti Jozo Matošić.
Uprite momci...
A što se tiče njegova, nazovimo regularnog, nastupanja za reprezentaciju države, Jozo Matošić ih je nakupio 24 (većinom u tandemu s Bernardom Hüglom). Jednom je doživio zadovoljstvo nastupa za reprezentaciju zajedno s bratom Franom, a jednom je čak i branio!
- U ono vrijeme nije bilo zamjena, pa kako se na utakmici u Istanbulu protiv Turske ozlijedio naš vratar Spasić, mene je dopalo da branim zadnjih 25 minuta. Dobro je završilo, ostalo je 3:3…
Jozo Matošić je u jednom periodu, od 1951. do 1954., bio trener Hajduka s kojima je osvojio jedno prvenstvo. Međutim, premda je bio veliki autoritet, kao trener se nije proslavio, ostao je zapamćen po svojim instrukcijama igračima: “Uprite momci”, “Ne dajte se”, “Dajte balun Vukasu…”.
Jozo Matošić, rođen je 27. siječnja 1913. u Splitu, umro 1. ožujka 1999. u Dubrovniku. U dresu Hajduka odigrao je 471 utakmicu (53 gola), od toga u prvenstvu i kupu 211 utakmica, 27 golova. A za reprezentaciju Jugoslavije 24 utakmice. Bio je trener Hajduka i dubrovačkog GOŠK-a.
OSOBNI KARTON
Rođen 27. siječnja 1913. u Splitu
Preminuo 1. ožujka 1999. u Dubrovniku
Igračka karijera:
Hajduk Split (1931.-1946.; ukupno 471 utakmica, 53 gola; službene 224 utakmice, 26 golova
Kvarner Rijeka (1946.-1947.; 23 utakmice, 4 gola)
Reprezentacija Jugoslavije (1934.-1940.; 24 utakmice)
Trofeji:
Prvenstvo Banovine Hrvatske (1941.)
Trenerska karijera:
Kvarner Rijeka
Split
Hajduk Split
Dubrovnik
GOŠK