Kao i sve u njegovu životu i proslava pedesetog rođendana Roberta Špehara bila je posebna. Skupilo se veliko društvo, onako kako i priča stih jedne uspješnice “od Požege do Županje...”, ali i iz Vinkovaca, dakako Osijeka i njemu obližnjeg Višnjevca, čak i iz Zagreba, stizale su mu tog dana čestitke, sa svih strana Hrvatske, mogle su se pronaći i na stranicama HNL, NK Osijek, došle su i iz Belgije od njegovih nekadašnjih suigrača u Club Bruggeu, a priključio mu se i bivši suigrač u tom klubu i reprezentativac Mario Stanić koji mu je čestitao na flamanskom jeziku. I čovjek koji svakodnevno bezbroj puta upotrijebi riječ “čestitam”, viši savjetnik u HNS-u Zorislav Srebrić, uvijek elokventan i brižan nije zaboravio na jubilarni Robertov rođendan.

Sve sam prošao

Špehar je ostavio dubok trag u nogometu. Dva puta je bio najbolji strijelac Prve HNL, jednom i Belgije, u nogometnoj putovnici ima niz uglednih adresa, od Osijeka i Zagreba u Hrvatskoj, preko Cluba Bruggea, Monaca, Sportinga, Verone, Standarda, Galatasaraya, Omonije. Bio je u igračkoj karijeri svuda važan i uvažavan. I čuvenom je Juventusu tresao mrežu.
Kad je prestao s igranjem, nije mirovao. Uvijek privržen, to sam naglašava s posebnim tonom u glasu, supruzi Božici, sinu Dini i kćeri Sari, čiju je veliku podršku imao uvijek i u svemu, okrenuo se drugim izazovima. Kratko je bio u ugostiteljskim vodama, ali uvijek u nogometu, najčešće izravno, rijetko i po strani.

- Tražio sam svoj put po završetku karijere. Moj je otac Slavko također bio u Osijeku, vratar, sin Dino je igrač, on je treća generacija, ali svi smo imali istog učitelja, moga tatu, on nas je usmjerio. A bio je i trener, pa sam i ja krenuo tim putem. Završio sam nogometnu Akademiju i stekao UEFA Pro licencu. Izabrao sam svoj put i započeo s radom u Trećoj ligi, prvo u Višnjevcu, onda Požegi, pa Marsoniji. U sve sam te klubove išao raditi iskreno sa srcem, dakako, i osobnom ambicijom postati trener. Prepoznali su to svuda i u sva tri kluba sam sa svojim igračima imao kvalitetne rezultate, stjecao iskustvo s mislima da napredujem i jednog dana napravim i trenersku karijeru vrijednu međunarodne scene. Ali bio sam, poznato je, oko dvije godine i predsjednik NK Osijek, dopredsjednik Udruge prvoligaša Hrvatske. Da, baš sam sve te duge godine bio u nogometu. Na ovaj ili onaj način - kazao je Robert Špehar.

Trebao je ovo biti i prigodni, rođendanski intervju, ali nije bilo vremena. No, nikad nije kasno. Razgovarati s njim se može o svemu i svačemu, ali unaprijed se pri tome mora pomiriti i da će on biti taj koji će voditi glavnu riječ. Intervju će pretvoriti u monolog zanemarujući neka pitanja jer, rekli bismo, uvijek je u svom filmu. Uostalom, takav je bio i kao igrač. Tehnički perfektan, jak, inteligentan s osobinama vođe, znalac na kojeg se oslanja i momčad i trener. Kad je trebalo, razigravao je ostale, iako su napadači, ti rasni golgeteri kakav je i sam bio, kažu za njih tako, egoisti, on je uživao u igri asistirajući drugima. Nesebično. Ali uvijek je bio dominantna figura na travnjaku, igrač koji pravi razliku i koji je spreman i sposoban povući potez odluke. Bivši trener Osijeka, Zoran Zekić, često nam je znao reći:
“Nema dvojbe, Špehar je najbolji igrač koji je bio u Osijeku u posljednjih trideset godina!”
A kad to kaže onaj koji je i sam bio izvrstan napadač pravi je to kompliment. I iskren i objektivan, s autoritetom kojem nema pogovora.
I u vrijeme proslave pedesetog rođendana, svoga zlatnog jubileja življenja, Robert je okupljenim uzvanicima i čestitarima morao prepričavati dane svoje karijere.

Puklo s Dinamom

Velika bi se knjiga o tome mogla napisati. Kako da ne, pa on je bio suigrač jednom Peteru Schmeichelu, Fabianu Barthezu, Davoru Šukeru, Thierryju Henryju, Davidu Trezeguetu... a u karijeri su ga u inozemstvu trenirali Jean Tigana, Cesare Prandelli, Mircea Lucescu, Claude Puel, Michel Preud’homme, Eric Gerets. Koliko uspomena i doživljaja... bezbroj.
- Sve to mi je u sjećanjima sasvim svježe, kao da je jučer bilo - veli Špehar.
Dok još nije zakoračio preko granica Hrvatske, bio je igrač iz Osijeka za kojeg su se otimali naši najveći klubovi, Dinamo i Hajduk.
- U dresu Dinama sam se već fotografirao i ta je fotografija osvanula na naslovnoj stranici Sportskih novosti, a onda je “puklo” pa do potpisa ugovora nije došlo. Nebitno je nakon toliko godina zašto. Kao i što je bio razlog da nisam otišao u Hajduk koji je upro sve snage da me dovede u svoje redove. Ostao sam u Osijeku, jedno vrijeme bio u Zagrebu koji je stvorio momčad za vrh tablice, a onda se vratio. Uvijek sam birao svoj put i ni za čim ne žalim u karijeri - tvrdi Špehar.
Ipak, nije moguće, nije moglo biti i nije da baš i nema poneka “crna rupa” na tom putu.
- Ima, ne mogu to poreći ni zaboraviti. Znaju svi kakav sam. Reći ću sam za sebe da sam ponosan i onaj koji je uvijek kroz život, a posebno kroz nogomet, kročio ponosno i uzdignute glave. Nikad nikom nisam dopustio ni omogućio da manipulira mnome. Da sam bio drugačiji, popustljiviji i savitljiviji, možda bih napravio i više, a tko zna, možda se ne bih ni pomaknuo iz osječke Olimpije u kojoj sam igrao prije nego sam došao u Gradski vrt. Moj prag tolerancije na korupciju na nultoj je točci, a ako je u nečem to sve skupa bilo smetnja i kočnica, onda je to nedvojbeno bilo na reprezentativnom planu. Nikad neću zaboraviti 1998. kad sam se sukobio s tadašnjim izbornikom Miroslavom Blaževićem. Razumio sam, i sam bih tako odredio, da su ispred mene bili sjajni Davor Šuker i Alen Bokšić, ali da ja koji sam tada bio igrač Monaca, kojeg je taj klub basnoslovno platio, sjedim na klupi, a prije mene u igru uđe igrač kojeg je na utakmicu doveo menadžer u crnom Mercedesu, igrač koji nije bio ni blizu mojoj kvaliteti, e to nisam mogao otrpjeti. Istupio sam pred novinarima i rekao ne da ne želim igrati u hrvatskoj reprezentaciji, nego neću dok je izbornik Ćiro - s još uvijek primjetnom ljutnjom o tome priča Špehar.

‘Veži konja gdje ti gazda kaže’ baš i nije nešto čega se drži. Svoj je i u svojim stavovima nepokolebljiv. A i iz dobrog i lošeg izvlači pouke.
- I tada, a i sada u malom dijelu svoje trenerske karijere, shvatio sam kako su uvijek u igri veze i kojekakve stvari koje nemaju veze s nogometom. Rekao bih da je danas i sto puta gore nego što je bilo. Nogomet je postao veliki biznis, a prodajom igrača, mešetarenjem i igrača i trenera počeli su se baviti baš svi. Od onih koji loptu nikad nisu šutnuli, do pripadnika krim-miljea. Jasno mi je da će se na moj način, radom i poštenjem, sve teže biti dolaziti do uspjeha - britko, gotovo u dahu, rekao je Špehar.
Razmahao se, on je upravljao temom razgovora, a imao je i zanimljiv nastavak priče.
- Aktivirao sam iznova svoju privatnu tvrtku, Spehar Sport Agency, koju sam nekoliko godina držao u mirovanju. Sada, iskusniji za nekoliko godina, a koristeći stečena znanja i spoznaje kao igrač, trener, menadžer, nogometni dužnosnik, znam da puno mogu pomoći mladim igračima u njihovu razvoju. Ozbiljno ću se time baviti. Ne toliko zbog novca. Bogu hvala, u igračkoj sam karijeri dosta zaradio, nego zato da pokušam na potpuno drugačiji način priči i pomoći igračima, mladima i starijima, svima, da im pomognem u karijeri da uspiju, ali i prije svega da postanu vrsni ljudi i čvrsti karakteri. A i da ih uvjerim i dokažem da to mogu biti i bez onih stvari o kojima sam maloprije govorio - izjavio je Špehar.

Sinu skidam kapu

Trenerskoj je karijeri, dakle, kraj, ili...
- Ne, ne odričem se ni nje. Znam da nije moguće i jedno i drugo, ovo u što sam sad krenuo i biti trener, ali bit ću jednom, sigurno. Samo, ni po čijim pravilima osim po mojima. Muka mi je da me neki drugi nude, sam ću se nuditi, a ne da to u moje ime čine neki mešetari. Uz licencu koju sam stekao, bogato igračko iskustvo, poznavanje četiri jezika, imam sve što je potrebno da jednog dana sa suradnicima koje ću sam izabrati mogu voditi i neku veliku momčad, pa i nekog od velikih europskih klubova - rekao je Špehar.
Priča s njim ne može proći bez spomena sina mu Dine.
- On sada ima 26 godina, ono najbolje je tek pred njim. Kao otac, u startu sam sigurno subjektivan, ali znam da vrijedi i da će uspjeti. Uostalom i do sada što je iza njega nije bilo malo. U generaciji Osijekovih juniora bio je najbolji igrač i strijelac, kapetan, a ta je generacija osvojila i prvenstvo i Kup uvjerljivo ispred vršnjaka Dinama i Hajduka, sa 16 godina je ušao u seniorsku momčad. Smatram da ima vrhunski potencijal, a danas kada je potpuno zdrav, kada je postao u svemu kompletan, spreman je za taj konačni iskorak u dokazivanju. Uostalom, u slovačkom Seredu igra sve bolje i standardan je, trener Peter Lenart ga jako cijeni. Ne mislim da je zastao u igračkom razvoju, nego su ga neko vrijeme kočile ozljede koje su sad stvar prošlosti. Ipak, kada o njemu govorim i razmišljam, moram priznati da zajednički nismo mogli izbjeći i nositi teret mog prezimena zbog čega je često morao trpjeti nepravdu. Moram mu skinuti kapu što je sve izdržao i što i dalje stoji čvrsto. Ne dvojim, uspjet će u potpunosti, sada je u najboljim godinama - kazao je Špehar.
Osijek, klub i grad zauvijek su mu u srcu. U sve je upućen, sve prati, a i iskreno se raduje onom što se u klubu njegove mladosti događa.
- Izgradnja novog stadiona i nogometnog kampa na Pampasu velika je stvar. Osijek je danas privatni klub, stabilne financijske situacije, a to je nužan temelj za sve drugo. Osobno poznajem ljude koji su uložili u njega, naravno i predsjednika Ivana Meštrovića, pa i njegove mađarske partnere, znam da su to ljudi koji neće stati samo na tome. Osijek može spavati mirno. Kad odluče napraviti i natjecateljski iskorak, uvjeren sam da će u tome uspjeti, ali sada su stadion i kamp prioriteti i kapitalna stvar. Nastavak očekujem koncentracijom na stručan rad, s naglaskom na školu nogometa, još veća ulaganja u igrački kadar bez gledanja na to tko je domaći ili strani kadar. Rezultat će morati biti u prvom planu, navijači ovog kluba umorni su od čekanja i obećanja. Kao i svuda, njih zanima plasman, rezultat, a vjerujem da će Osijek s ovim ljudima napraviti i taj iskorak i da će im rezultati biti primarni - rekao je Robert Špehar, jedan od najboljih igrača Osijekove 80 godina duge povijesti.