Četiri utakmice prije kraja SP-a misija europskih reprezentacija da prvi put u povijesti osvoje naslov u južnoameričkom dvorištu više se uopće ne čini nemogućom.
Njemačka djeluje kao podmazan stroj koji Brazil bez Neymara ne može zaustaviti, a Nizozemska izgleda kompaktnije i raznovrsnije od Argentine čija je karma očito da uvijek na velikim natjecanjima svira samo kao one-man band.
Osim kao najveći svjetski party ovoga ljeta, Mundijal je najavljen i kao suočavanje Brazilaca s demonima iz 1950. godine kada su Ghiggia, Schiaffino i drugi Urugvajci na mitskom stadionu tako ranili Brazilce da ovi već šest desetljeća elegično guslaju o živoj rani na duši nacije i tu jadikovku prekidaju samo pauzama za karneval, sambu, nogomet na pijesku i milijunsku korupciju prilikom gradnje stadiona.
Strah od reprize “maracanaza” donekle je nestao nakon svršetka “gastropredstave” Luisa Suareza u kojoj je isprobao meso 30-godišnjaka dozrelo pod nadzorom vrhunskih Juventusovih tehnologa, a koje se dobro sljubljuje sa sivim pinotom i četveromjesečnom kaznom Fife. Uglavnom, Brazilcima je laknulo, Suarezova suspenzija značila je da se Urugvaj kao vodeća među crnim mačkama sprema kući, ali ubrzo su Neymarova ozljeda i žuti kartoni Thiaga Silve zacrnili horizonte, entuzijazam je počeo kopniti i sada svi strepe od novog “maracanaza”, ovaj put u Belo Horizonteu koji bi se prigodno, po imenu stadiona, mogao zvati “mineirazo”.
Kladionice uoči polufinala Brazila i Njemačke proglašavaju “Elf” blagim favoritom, a u drugoj utakmici malčice su sklonije Messiju i suigračima.
Povijest SP-a naučili smo s vremenom čitati i u geopolitičkom ključu, kao maratonsko mačevanje dvaju najjačih kontinenata i kao odnos koji krasi trajna ravnoteža moći. Brazil je najveća nogometna velesila i vlasnik rekordnih pet svjetskih naslova, ali Europa je ipak nogometna kolijevka i na međukontinentalnoj fronti vodi 10-9 u broju titula. Nakon uspjeha s kavom Brazil je prvi počeo izvoziti i nogometnu dominaciju izvan granica svoje hemisfere (prvaci 1958. u Švedskoj), i činio je to konzistentno u sljedećim desetljećima (1994. naslov u SAD-u, osam godina poslije titula u Japanu). Europljani su u tom smislu sve do 2010. figurirali kao tipična domaćinska momčad, orijentirani na presing pred vlastitom publikom, dok su u gostima bili ukočeni zbog dugog puta. Onda su Španjolci u Južnoj Africi dokinuli ovu praksu, vratili se starim kolonijalnim navikama i donijeli kući bogatstvo s drugog kraja svijeta.
Nadmoć ‘latinosa’
Kako su stvari u ovom ringu funkcionirale tijekom SP-a 2014.? Ako granice Južne Amerike za potrebe ove priče shvatimo elastično, pomaknemo ih do obala Floride i Kalifornije pa dvoboj podvedemo pod egidu “latino vs. euro”, statistika međusobnih okršaja sugerira nadmoć latinoameričkih reprezentacija. U grupnoj fazi oni su dobili osam i izgubili četiri utakmice. Hrvatska se u smislu obrane europskih tekovina uopće nije pokazala kao “ante murale”, dapače, izgubili smo od Brazila i (pogotovo) Meksika.
Nisu se, međutim, proslavili ni na papiru mnogo moćnije reprezentacije od Kovačeve. Talijani su, za ilustraciju, gubili od Urugvajaca i Kostarikanaca. Englezi su od ponuđenih šest bodova, iščupali jedan. Najbolje su se snalazili Francuzi i Švicarci u skupini E, ali naruku im je išao Honduras, reprezentacija kalibra damskog pištolja.
Ako analizu proširimo na utakmice nokaut-faze, latino svijet vodi omjerom 11-6. Najboljim promotorom europskog nogometa pokazali su se Nizozemci: u skupini su pobijedili Čileance, u osmini finala likvidirali Meksikance, na kraju i Kostarikance koji su bili na pragu grandioznog uspjeha da zaključe 120 minuta nogometa bez udarca u okvir, ali te je planove sebičnom akcijom pokvario Urena tri minute prije kraja. Među četiri preživjele momčadi, Van Gaalovo Oranje je najefikasnije (12 golova). Njemačka i Argentina vjeruju tvrdim obranama, Neuer i Romero završavali su po tri utakmice s nedirnutom mrežom.
U trenerskom smislu, južnoamerički su stručnjaci u Brazilu nastavili s dobrim poslom koji su na europskim stadionima prošle sezone radili Simeone i Pellegrini. Argentinski stručnjaci Pekermann i Sampaoli pronašli su sretne omjere talenta i obavezne igre u kolumbijskoj i čileanskoj reprezentaciji. Razočarali su Capello i Prandelli s talijanskim školicama taktičkog mučenja.
Dobili i ‘lažne petice’
Löw i Van Gaal demonstrirali su da budućnost igre vide u plivajućim formacijama, u kojima nakon “lažnih devetki” imamo priliku gledati i “lažne petice”. Neuer je izbrisao granice kaznenog prostora i fondom točnih dodavanja tijekom utakmice približio se veznim igračima Barcelone. Na drugoj strani, Nizozemci su pokazali sposobnost prijelaza iz konzervativne igre s pet defanzivaca u kamikaza-formaciju sa samo dva obrambena igrača (2-4-4). Premda ih mazi rezultat, Brazilci su taktički ostali zaglavljeni u nekom drugom vremenu, igraju s “devetkom” koja je glad za golovima zamijenila teškom šljakom, dok znalce u veznom redu mijenjaju terijeri.