Gledao sam dokumentarac o indijanskim plemenima u kojima djeci rođenjem ne daju imena. Cijelo djetinjstvo i pubertet oni žive bez imena, a onda ih nazovu Mali Oblak ili Crveni Bizon. Život im da imena. Nisam se rodio kao Bernard Tapie, život me učinio Bernardom Tapiejem", u velikom finalu francuske serije "Tapie" (na Netflixu "Class Act") gotovo pokajnički pred suprugom zaključuje autobiografiju karizmatični milijarder, to jedinstveno putovanje u kojem je pičio 300 na sat, stotine pregazio, ali i opčinio milijune Francuza.
Nije imao mnogo problema s grižnjom savjesti i sličnim tričarijama, maštovite manipulacije ili male izdaje bile su dio avanture, ali sada je snužden i pokisao jer voljenu Dominique gleda kroz zatvorsko staklo, svrgnut i osuđen na dvije godine iza rešetaka (odslužio je šest mjeseci prije izlaska na uvjetnu slobodu) zbog namještene utakmice s Valenciennesom u posljednjem kolu francuske lige (sezona 1992./‘93.).
"Gdje ti je Bokšić?"
Serija o Tapiejevu životu, među inim, osvježava u memoriji veliku nogometnu aferu iz devedesetih koja nam je zanimljiva jer se u njezinoj križaljci svako toliko zalomi prezime nekog hrvatskog asa. Alen Bokšić je bio zvijezda Marseillea u Tapiejevo vrijeme, strijelac jedinoga gola u navedenom meču, što se pokazalo dovoljnim za titulu, dok je Boro Primorac bio trener Valenciennesa kojem je kapetan Jacques Glassmann na poluvremenu prijavio da su neki njegovi suigrači podmićeni kako bi pustili Marseilleu.
U seriji nije bilo mjesta za dvojicu znamenitih hrvatskih trenera, iako su u to vrijeme bili protagonisti Tapiejeve priče. Tomislav Ivić je u savjetničkoj ulozi crtao strategiju za trijumfalni finale Lige prvaka s Milanom samo nekoliko dana nakon sporne utakmice, ali u seriji vidimo jedino glavnog trenera Raymonda Goethalsa kao ostarjelog obješenjaka, tipa odjevenog po posljednjoj modi s Hrelića koji baš nikada ne vadi cigaretu iz usta i prilično je savitljiv kada mu Tapie ulazi u svlačionicu ili šara po taktičkim nacrtima.
- Gdje ti je Bokšić u prvih jedanaest? - kontrolira Tapie trenerovu formaciju uoči ključnog Marseilleova gostovanja u Bruggeu, na korak do finala Lige prvaka.
- Na klupi je, nema energije na treninzima - objašnjava Goethals.
- Bokšić je strašan igrač i mora biti na terenu - potezom pera gazda zaključi priču, a Bokšić dan poslije istrči otpočetka i još jednom postigne jedini gol na utakmici.
Nema u seriji ni Ćire Blaževića kojega je jedan krak opsežne istrage o namještaljkama 1995. na 17 dana zarobio u francuskom zatvoru. Ubrzo se, naime, pokazalo da je Valenciennes bio pravilo, a ne iznimka i da je Tapie korumpirao igrače, trenere, suce, ne samo u Francuskoj nego i diljem Europe. Ćiru Blaževića, trenera Nantesa krajem osamdesetih, Marseilleov sportski direktor Jean-Pierre Bernes u iskazu je optužio da je primio 420 tisuća franaka kako bi utakmica Nantesa i Marseillea završila bez golova. Potpisnik ovih redaka sjeća se da je Tomislav Židak izvještavajući za SN danima čučao pred francuskim zatvorom i sa zatočenim Ćirom komunicirao preko poruka na papirićima, pišući usput u novinama da se veliki trener "previše dobro snalazio vani da ne bi jednom završio unutra".
Vulkanska energija i šarm
Poglavlje o zaobiđenim Hrvatima mogli bismo na koncu lako zaokružiti uvođenjem Zdravka Mamića u priču, iako se on u vrijeme Tapiejeve slave na kaljenju u Sesvetama tek probijao prema Dinamu. Krivulja Mamićeve biografije tako vjerno po etapama prati rast i razvoj Bernarda Tapieja da gledatelj serije povremeno zaglavi na pragu apsurda: jesu li ova dvojica blizanci?
Mamić je, kaže legenda, u nekom bivšem životu prodavao stiroporne sjedalice na Maksimiru te u nastavku priče razvijao poduzetnički talent u bjelovarskoj Česmi iz koje je u pretvorbi nestalo 14 milijuna kuna, a Tapie je još kao dvadesetogodišnjak, premda kronično dekintiran, odlučio da će jednoga dana postati milijunaš. Prvi neuspjeli poslovni pothvati (dućan s tehnikom, privatna kardiološka ambulanta) nisu ga pokolebali: zlatnu je koku našao u uredu stečajnog upravitelja, za jedan franak dobio je neke posrnule divove te ih uz puno poduzetničko-akrobatskog talenta vratio u život.
Vulkanskom energijom, šarmom i prodornim nastupom, sada u ulozi voditelja televizijskog showa u kojem slavi poduzetničke uspjehe malog francuskog čovjeka, na vrhuncu slave Tapie je fascinirao i predsjednika Francoisa Mitterranda.
Umoran od birokratskog sivila u tadašnjoj socijalističkoj vladi, Mitterrand mu je našao mjesto ministra urbanizma, ali mu se, shvativši da je Tapie nepopravljiv solo-igrač, k tomu opterećen nogometnom korupcijskom aferom, zahvalio nakon samo 52 dana na dužnosti.
U trenutku kada se počinje iznenada obrušavati Tapie već živi u ‘balonu‘, opijen slavom, inficiran moći, uvjeren da je nacionalno blago i, sukladno tome, nedodirljiv. Na tragu Mamića koji će ispuniti maksimirsku ložu osječkim sucima i montirati im skupe satove na ruke, Tapie je pokucao na vrata državnog odvjetnika u Valenciennesu sa željom da licem u lice pregovara o tome kako elegantno odbaciti predmet. Ovaj ga je u razgovoru pustio da se pošteno izblamira prije nego što mu je podastro svu silu dokaznog materijala (uključujući mito te novac zakopan u vrtu teke jednog igrača).
- Provokator ste koji želi svojih 15 minuta slave i komadić Tapieja, poput svih - kaže čovjek koji je samo koji tjedan ranije već projektirao svoju predsjedničku kampanju.
- Mogli ste biti meteor, a sada ste samo nakupina oblaka - isprati ga odvjetnik.
Odsluživši kaznu Tapie je, međutim, još nekoliko puta osvijetlio francusko nebo kao meteor. Uspješno se okušao kao kazališni i filmski glumac, umro je prije dva ljeta u dobi od 78 godina nakon višegodišnje borbe s rakom želuca.