Što je zajedničko Carlu Ancelottiju, Bobu Paisleyju, Zinedineu Zidaneu, Ernstu Happelu, Ottmaru Hitzfeldu, Vicenteu del Bosqueu, Alexu Fergusonu, Joséu Mourinhu, Pepu Guardioli, Juppu Heynckesu, Arrigu Sacchiju? Što oni imaju zajedničko i s Joséom Villalongom, Luisom Carniglijom, Bélom Guttmannom, Heleniom Herrerom, Miguelom Muñozom, Nereom Roccijem, Ștefanom Kovácsom, Dettmarom Cramerom i Brianom Cloughom?
Ne treba biti previše nogometno obrazovan i "potkovan", niti prvak u nekom sportskom kvizu, da bi odgovor bio točan. Makar i slabiji poznavatelj nogometa reći će isprve - riječ je o nogometnim trenerima koji su nogometnu Ligu prvaka osvajali dva ili više puta.
Na toj vječnoj listi zatim slijede i Jock Stein, Matt Busby, Rinus Michels, Udo Lattek, Tony Barton, Joe Fagan, Giovanni Trapattoni, Emerich Jenei, Artur Jorge, Guus Hiddink, Ljupko Petrović, Johan Cruyff, Raymond Goethals, Fabio Capello, Louis van Gaal, Marcello Lippi, Rafael Benítez, Frank Rijkaard, Roberto Di Matteo, Luis Enrique, Jürgen Klopp, Hansi Flick i Thomas Tuchel. Nastavak popisa je popis trenera koji su Champions League osvajali jednom.
Inzaghi u lovu na premijernu "kantu"
Ima tome nekoliko dana, Manchester City ponizio je madridski Real u polufinalu Lige prvaka, Carlo Ancelotti izgubio je mogućnost uzeti taj najvredniji trofej u klupskom nogometu peti put, nakon što je jedini taj pothvat ostvario četiri puta. Ostaje mu mogućnost da to ostvari sljedeće sezone, jer je očito odlučio ostati u Realu, iako na stolu ima ponudu reprezentacije Brazila.
Ancelotti je poseban i u jednom drugom smislu, osim kao rekorder koji je jedini uzimao trenerski naslov četiri puta - dvaput s Milanom 2003. i 2007. te s Realom 2014. i 2022. Talijanski stručnjak koji je u karijeri igrao za Parmu, Romu i Milan, a osim Milana i Reala trenirao i Reggianu, Parmu, Juventus, Chelsea, Paris Saint-Germain, Bayern, Napoli i Everton, jedan je od samo sedam ljudi koji su Ligu prvaka uzimali i kao igrač i kao trener. Osim njega, to su učinili i Miguel Muñoz (1956., 1957. 1958./1960. i 1966. - sve s Realom), zatim Giovanni Trapattoni (1963. i 1969. kao igrač s Milanom i kao trener Juventusa 1985.) i Johan Cruyff (Ajax 1971., 1972. i 1973./Barcelona 1992.). Slijede Frank Rijkaard (Milan 1989., 1990; Ajax 1995./Barcelona 2006.), Pep Guardiola (Barcelona 1992./Barcelona 2009. 2011.) i Zinédine Zidane (Real 2002./Real 2016., 2017. i 2018.). Sâm Ancelotti dvaput je kao igrač bio na vrhu s Milanom, 1989. i 1990., uz četiri već spomenuta trenerska naslova s Milanom i Realom.
Talijan je time prolongirao svoj potencijalni peti naslov, a u finalu Lige prvaka u Istanbulu će se potući Pep Guardiola u potrazi za svojim trećim trenerskim trofejem (ima i jedan kao igrač s Barcelonom) i Interov coach Simone Inzaghi, tražeći premijerni trenerski ušati trofej, nakon što ga, unatoč velikoj karijeri kao igrač, nikad nije osvojio. Nije ga dosegao, naravno, niti kao trener u dosadašnjoj karijeri.
Trenerski "svjetovi" nogometnih stručnjaka koji vode klubove i onih koji vode reprezentacije samo se djelomično prožimaju; Ancelotti je najbolji primjer jer dosad nije vodio niti jednu reprezentaciju. Ako se u analizu koja traži najbolje nogometne trenere na svijetu uvrsti i uspješnost trenera na SP-ima i kontinentalnim natjecanjima, već rutinski pogled pokazat će da je samo jedan trener u povijesti dvaput bio prvakom svijeta.
Del Bosqueovo "sveto trojstvo"
Bio je to Vittorio Pozzo s Italijom, sada već davnih 1934. i 1938., a osim njega, mundijal su osvajali Alberto Suppici, Juan López Fontana, Sepp Herberger, Vicente Feola, Aymoré Moreira, Alf Ramsey, Mário Zagallo, Helmut Schön, César Luis Menotti, Enzo Bearzot, Carlos Bilardo, Franz Beckenbauer, Carlos Alberto Parreira, Aimé Jacquet, Luiz Felipe Scolari, Marcello Lippi, Vicente del Bosque, Joachim Löw, Didier Deschamps, i kao posljednji u Kataru s Argentinom, Lionel Scaloni.
Gavriil Kačalin, José Villalonga, Ferruccio Valcareggi, Helmut Schön, Václav Ježek, Jupp Derwall, Michel Hidalgo, Rinus Michels, Richard Møller Nielsen, Berti Vogts, Roger Lemerre, Otto Rehhagel, Luis Aragonés, Vicente del Bosque, Fernando Santos i Roberto Mancini, treneri su koji su osvajali Euro, a među svima njima su samo Nijemac Helmut Schön (1972. i 1974. i Vicente del Bosque (2008. i 2010.) osvajali i Euro i SP.
Dodatno "filtriranje" pokazat će da je Vicente del Bosque jedini trener koji je osvojio "sveto trojstvo" - on je jedan od rijetkih koji se uspješno okušao i u klupskim i u reprezentativnim vodama, i bio uspješan u obje "kategorije" - osvojio je Ligu prvaka, Euro i SP. Svatko od nas izabrat će svojeg favorita, svojeg najboljeg trenera na svijetu, a Ancelotti je tu ipak broj jedan.
Osim četiri spomenute rekordne Lige prvaka s Milanom i Realom, Talijan je rekorder i prema broju ukupnih (internacionalnih) trenerskih naslova, jer je uzeo i dva Uefa Super Cupa i dva Fifa Club World Cupa. Osvajao je, naravno, i "domaće" naslove i druge trofeje s Milanom, Chelseajem, PSG-om, Realom i Bayernom. Sa spomenutih osam internacionalnih trofeja, Ancelotti je prvi na listi ispred Fergusona i Trapattonija (po šest), Mourinha, Paisleyja, Guardiole i Zidanea koji su ih skupili po pet...
Zebec, Čajkovski i Ivić na vječnoj listi
Što se tiče Hrvatske, iako naši igrači u nizu već puno desetljeće zaredom osvajaju Ligu prvaka (od Mandžukića 2013.), a imaju i dvije velike medalje s mundijala, te igraju u ponajboljim europskim klubovima, to za naše trenere ne vrijedi. Na vječnoj listi trenera pobjednika i osvajača velikih trofeja u klupskom nogometu nalaze se samo imena Branka Zebeca, Zlatka Čajkovskog i Tomislava Ivića.
Posljednjeg smatramo ponajboljim hrvatskim trenerom svih vremena, a osvojio je Uefin Superkup 1987. s Portom. Zebec potpisuje jedan trofej, onaj u Kupu velesajamskih gradova 1967. s Dinamom, a Čajkovski ga je iste godine uzeo s Bayernom u Kupu pobjednika kupova. I to je uglavnom sve, ne računaju li se brojni nacionalni trofeji svih spomenutih, posebno Tomislava Ivića.
Osim njih, samo su Otto Barić i Milan Antolković vodili neku momčad u nekom velikom finalu. Bivši hrvatski izbornik dogurao je s bečkim Rapidom do finala Kupa pobjednika kupova 1985., a sa Salzburgom do finala Kupa Uefa 1994. Milan Antolković je s Dinamom igrao finale Kupa velesajamskih gradova 1963. Premalo za takvu nogometnu naciju koja bi se trebala zapitati - što je s trenerskim kadrom koji nikako ne može ući u društvo najboljih? Na stranu naši treneri, od kojih su Ćiro Blažević i Zlatko Dalić osvajali svjetske medalje, za neke ljubitelje nogometa najbolji je Ancelotti, za neke Del Bosque, drugi daju prednost Fergusonu, Trapattoniju, Mourinhu, Guardioli... No o ukusima se ne raspravlja, već je dovoljno pogledati rezultate. Oni su ipak najrelevantnije mjerilo, i tu je Ancelotti nedodirljiv.