Svjetsko prvenstvo nogometašica došlo je do polufinala, a tko bi rekao da u Australiji i na Novom Zelandu ima i navijača koji su potegnuli iz Hrvatske kako bi gledali cure na djelu, iako Hrvatica nema ni blizu. Naš je ženski nogomet daleko od takvih scena...
Krenula su četvorica, dvojica su još u Sydneyju, a dvojica su se prije koji dan vratila kući. Od supruga kriju koliko su potrošili...
- Pripremao sam ženu mjesecima, malo pomalo, na kraju joj više nije bilo čudno - smije se Mensur Smriko, jedan od “četvorice mušketira” koji su poput pravih kavalira otišli na kraj svijeta kako bi se divili damama i čine to već mjesec dana.
Smriko je iz Šišana kraj Pule, Franjo Dominković iz Zagreba, a Ivo Stipanović i Antun Sebenji iz Osijeka. Oni su Ludara, čuvena navijačka skupina koja prati Vatrene na svim utakmicama. Prije više od 20 godina osnovali su je Marijan Novoselac i Mirko Blažević, a jedina je navijačka skupina za koju ovu novinar zna čija je većina kasnije priključenih članova starija od utemeljitelja. Ova četvorica imaju od 63 do 71 godine života, Smriko je veteran navijačke scene jer bio je na svim velikim natjecanjima Hrvatske od 1998. godine, neki su senatori samo po godinama...
Zvijezde među dijasporom
Kako ste se odlučili pohoditi Australiju?
- Naš prijatelj Tom Abičić koji iz Sydneyja dolazi na skoro sve utakmice hrvatske reprezentacije stalno nas je pozivao, a ovo je bila idealna šansa. Nakon svega, dojmova i doživljaja, mogu reći - ovo mi je putovanje života - istaknuo je Smriko koji će pogledati i polufinale u srijedu Australija - Engleska, a potom se Ivo i on vraćaju doma jer ulaznice za finale nemaju.
- Bili smo na osam utakmica, četiri u Australiji i četiri na Novom Zelandu. Kako žene igraju, muški nogometaši moraju se zabrinuti. Budućnost nogometa mogla bi pripasti curama, možda je ova moja izjava prejaka, ali dečki će biti u problemu što se tiče gledanosti - Smrikine su riječi.
Što vas je oduševilo?
- Kad gledaš s tribine, u nekom se trenutku zapitaš je li to muški nogomet ili ženski. Trka, tehnika, kombinatorika, primanje lopte, dugi pasovi, driblinzi... U prosjeku je utakmice gledalo tridesetak tisuća ljudi, na Australiji ih je na jednoj bilo 75 tisuća... Čim smo stigli, išli smo na Novi Zeland, u Auckland, Hamilton i Wellington. Kad sve zbrojim, napravit ćemo oko 60 tisuća kilometara, što avionom, što autom. Tom je bio sjajan domaćin, kod njega smo spavali desetak dana, ostalo u hotelima. U Australiji smo bili u Melbourneu i Brisbaneu, pa i u Canberri u kojoj se nije igralo...
Kaže da se nije radilo samo o turizmu, da su zaista htjeli uživo gledati utakmice.
- Jedno i drugo. Kad smo došli u našim dresovima, ljudi su nas pitali - što ćete vi ovdje? Nosili smo hrvatsku zastavu, jedva smo se izborili na dvije-tri utakmice da je izvjesimo jer, recimo, na četvrtfinalu Australija - Francuska, koje je bilo izvrsno i riješeno je tek udarcima s bijele točke, donijeli smo i hrvatsku i australsku zastavu, a to su bile dvije od samo četiri ukupno na stadionu. Puno je reklama pa su nam ih skidali da ih ne prekrivamo. U slobodno vrijeme obišli smo osam hrvatskih klubova, jedan je Istra, to je moj lokalpatriotizam, a jedan Dinamo St. Albans. Ljudi su nas častili, neki i plakali kad su razgovarali s nama, to su te emocije Hrvata koji žive daleko od domovine. Postali smo zvijezde jer u svima svira isti bend pa nas je počeo pozdravljati gdje god se pojavili. Prepoznatljivi smo u hrvatskim dresovima i sa šokačkim šeširima.
Koja ekipa vas je najviše impresionirala?
- Mene Šveđanke. Dobar su dojam ostavile i Francuskinje, Australke i Španjolke. Iskreno, iznenadio sam se kako se to igra. Dosta njih po kretanjima podsjeća me na neke nogometaše. HNS bi trebao malo više pogurati naš ženski nogomet, ubrizgati u njege novca i struku. Ubrzano se razvija u svijetu. Od igračica najviše me osvojila Australka Sam Kerr. Bila je ozlijeđena, ali kad je ušla, vidjela se klasa.
Što je jednom navijaču različito na utakmici žena u odnosu na dvoboje nogometaša?
- Prije svega je relaksirajuće, nismo imali adrenalin kao kad igraju Vatreni. Najveća je fora što je jako puno na utakmicama bilo obitelji s djecom, vidio sam majke koje nose bebe od pola godina na prsima, više od pola publike su žene i djeca, predivno mi je to bilo. Sigurnosne kontrole su skromne, mogli smo ruksake nositi na tribine, a u Hamiltonu nam čak nisu pregledavali ni karte. Padala je kiša i rekli su - samo uđite. Ne znam zašto malo muških dolazi na te susrete, zar ih je sramota navijati za cure?
Kakvi su dojmovi izvan nogometa?
- Sjajni, no to je zaista drugi svijet u odnosu na nas. Prestari smo mi za noćne klubove, opuštali smo se ujutro u ribarnicama, a kasnije u restoranima. Obilazili smo akvarije, penjali na vidikovce... Gradovi se strašno razvijaju, zgrade imaju po 70-80 katova, kupali smo se na Gold Coastu koji je pun prijateljica noći, a u Brisbaneu smo se čudili, ipak smo mi stara škola, koliko smo vidjeli mladih pod utjecajem droge.
Potraga za pizzerijom
Koliko ih je to sve koštalo nije htio kazati da supruga ne padne u nesvijest, ali tko nema, ni ne upušta se u takve avanture.
- Niže su cijene nego u Hrvatskoj. Jeli smo najviše steakove, probali smo i steak od klokana, sličnog je okusa kao od jelena, u restoranu odrazak dođe oko 15 eura. Najviše smo jeli ribe, a pogotovo jastoga. Život je ovdje ugodan, ljudi susretljivi... Temperatura je sad 17 do 26 Celzijevih stupnjeva jer je zimsko doba. Tri i pol sata letjeli smo do Novog Zelanda, to je doista kraj svijeta. Čudno je tamo, ali mirno. Vidiš brojne ovce i krave duž autoceste, a u Hamiltonu nigdje nismo mogli naći pizzeriju. No, neki ljudi su depresivni što žive na kraju svijeta - među ostalim ispričao nam je Smriko o danima “tamo dolje” gdje su bili raritetna ekipa.