Dinamo još godinama neće biti konkurentan u Europi, pa kakvi su to igrači došli kad je njih 17 koštalo samo 17 milijuna?!

Iza Krunoslava Jurčića (56) je fantastična godina, najbolja u njegovoj dugoj karijeri. Hrvatski trener je sa svojim Pyramidsom najprije na proljeće osvojio Kup Egipta, potom afričku Ligu prvaka, zatim egipatski Superkup, pa azijsko-afrički Pacific Cup, a igrao je i polufinale FIFA-inog Interkontinentalnog kupa. Sve su to bili povijesni rezultati za njegov Pyramids, klub kratke povijesti koji još uvijek nije toliko stasao da bi imao svoje navijače.

Jurčić je stoga neupitno zaslužio priznanje najuspješnijeg hrvatskog nogometnog trenera u 2025. Jurčić sada u karijeri ukupno ima 10 trofeja, a podsjećamo da je s Dinamom tri puta bio prvak Hrvatske, posljednji put 2013.

Kakav status imate u Egiptu i Africi, gdje ste na klupi Pyramidsa već gotovo pune dvije godine?

- Imam sjajan status i uživam u njemu. Kad sam došao u Kairo nitko nije znao izgovoriti moje prezime, sad ga uredno svi izgovaraju u cijeloj Africi. Kad idem u trgovinu, imam barem pet fotografiranja, s tim da sam trener kluba koji tamo nema nikakav status, koji nema navijače. Recimo da sam ja trener tamošnje Lokomotive, a sa mnom se slikaju navijači Dinama i Hajduka, jer svojih nemamo. Proglašen sam najboljim trenerom Egipta, bio među pet najboljih u Africi, ali dalje nije išlo.

Zašto niste najbolji trener Afrike? Ipak ste osvojili tamošnju Ligu prvaka, s klubom koji ni izbliza nije io među favoritima.

- U Africi su neke stvari čudne kad ih gledamo mi Europljani. U finalu Lige prvaka pobijedili smo Sundowns iz Južne Afrike, a medalje nam je uručio vlasnik Sundownsa, koji je ujedno i predsjednik Afričke UEFA-e. Superkup smo osvojili protiv Berkane iz Maroka, a medalju mi je uručio njihov predsjednik, koji je ujedno i drugi čovjek Afričke UEFA-e. Naravno da ti ljudi imaju neke svoje favorite. Kako god, prošla je godina doista bila prekrasna, teško ponovljiva, a i jako dobra za moj trenerski imidž.

Kako biste nam nakon dvije godina iskustva opisali afrički nogomet?

- Mnoštvo talenata i veliko siromaštvo po svim pitanjima, kako nogometnim, tako i životnim. Imamo mi puno informacija o Africi, ali tek kad uživo vidiš toliki jad i bijedu, uvjete u kojima djeca žive i treniraju, možeš shvatiti koliko je tamo teško uspjeti i nešto napraviti. Afrika je stotine godina iza Europe. Samo su dvije zemlje iskočile po pitanju nogometne infrastrukture - Južna Afrika i Maroko. U Južnoj Africi postoje fantastični kampovi s 20-ak terena, mnoštvom djece, uglavnom tamnopute, jer bijelci su se više okrenuli ragbiju. Maroko je zbog Afričke lige nacija napravio i obnovio možda i 10-ak stadiona, a i inače je jako naslonjen na Španjolsku i Francusku, znaju dovesti njihove trenere i to je velika prednost.

A nogomet u Egiptu?

- Egipat je jako ponosna nacija, oni su kolijevka civilizacije, te kao takvi ne mogu prihvatiti činjenicu da postoje stvari u kojima bi trebali učiti od drugih. Oni i inače priznaju samo svoj način života. Zato ne napreduju u nogometu, koliko god imali sjajne predispozicije, jer su i talentirani i brzi, jako izdržljivi, a ima ih puno. Egipat je i sad u problemu po pitanju razvoja nogometa, a bojim se da će biti u još većem.

Osvojili ste pregršt trofeja, ali još niste bili prvak Egipta.

- Najveći je uspjeh podići trofej Lige prvaka, ali osobno bih, kao i mnogi ljudi u klubu, u ovoj godini volio osvojiti prvenstvo Egipta. Međutim, lakše je osvojiti Ligu prvaka nego prvenstvo Egipta, to je naša realnost. Al Ahly je toliko moćan, iza njega stoji 70 milijuna navijača, ima ogroman utjecaj u društvu, politici i nacionalnom savez. Doista moraš pobijediti sve i svašta da bi bio prvak. Doduše, trenutačno imamo četiri boda više od Ahlyja, igramo jako dobro, ali bit će jako teško.

Koliko bi vaših igrača moglo igrati u SHNL-u, možda u Dinamu?

- Imamo nekoliko igrača sjajnog potencijala. Međutim, bojim se da bi se oni jako teško adaptirali na naš način života i na naše nogometne zahtjeve. Primjerice, bilo je govora da će moj donedavni igrač Ibrahim Adel doći u Dinamo, želio ga je Ante Čačić koji je vodio Pyramids. I Adel je imao veliku želju igrati u Europi, ali ipak je otišao u Al-Jaziru, u Emirate. Čak se ni tamo nije uspio snaći, a tamo mu je prilagodba daleko lakša nego u Europi. Kod njih i inače nije običaj da im igrači idu u inozemstvo, vole biti doma. Salah i Marmoush su veliki izuzeci.

Kako bi se naši igrači snašli u Egiptu?

- Naši igrači se bez problema snalaze i u najjačim europskim klubovima, kad pričamo o pravim igračima. Međutim, puno njih dobrih i solidnih mučilo bi se kod nas. Uzeo sam ljetos jednog Brazilca Ewertona iz češkog Banika. Prošle je godine bio među vodećim igračima Češke lige, brz, jak, iskusan, zabio je 12 golova uz četiri asistencije. Kod nas igra slabo, podcijenio je malo ligu, nije se adaptirao, zabio je tek dva gola, bez asistencije i završio na klupi. Teško je igrati u Egiptu, traži se puno brzine, puno duela, defenzivni nogomet i to mnogim igračima ne odgovara.

Vatrene na SP-u u skupini čeka okršaj s Ganom.

- Gledao sam nedavno utakmicu Kongo - Nigerija, jer za Kongo igra jedan moj igrač, a Nigerija ima nekoliko svjetskih klasa. Kongo je po imenima skroman, ali je bio bolji i pobijedio, jer Nigerija ima imena, ali nema momčad. I Gana je takva, ima pet, šest fenomenalnih igrača, individualno nevjerojatno moćnih, posebno u napadu. Međutim, ni Gana nije momčad, disbalans između napada i obrane nije dobar i zato nije slučajno da se Gana se nije plasirala na Afrički kup nacija. S druge strane, u jednoj utakmici neupitno su u stanju napraviti puno nereda, tko god bio s druge strane.

Briljirate radeći u Egiptu, jeste li možda imali pozive naših vodećih klubova?

- Nisam imao nikakve pozive. Vjerojatno u klubovima znaju da ni izbliza ne mogu parirati plaći koju imam u Pyramidsu, a i SHNL nije moja opcija. Dinamo je za mene završena priča, prošao sam u Maksimiru štošta i zatvorio tu stranicu. Osobno sam ponosan što sam Dinamo nakon 12 godina uspio uvesti u skupine Lige prvaka i tako otvorio jednu seriju uspjeha koju Dinamo i danas ima kad pričamo o kontinuitetu igranja europskih utakmica.

Kakav vam je danas Dinamo?

- Pratim ga, gledam, puno čitam o Dinamu, čak i više nego kad sam u Zagrebu jer u Egiptu imam više vremena jer se manje družim s ljudima nego kad sam tu. Jako je puno kritika na Dinamov račun, meni je većina od njih nejasna.

Zašto?

- Dinamo je ljetos kompletno, ali potpuno kompletno promijenio krvnu sliku svlačionice. Otišlo je 20-ak igrača, došlo 17 ili koliko već novih. Ljudi moji, kako netko zamišlja da se nakon takvih promjena igra može posložiti samo tako? To je nemoguće, jer nogomet nije ni tipka ni klik, nogomet je proces koji iziskuje vremena.

Možemo se malo vratiti na podatak da je 20-ak igrača otišlo iz kluba. Je li to dosita bilo nužno?

- U Dinamu je bilo dosta igrača koji su godinama nosili igru i svlačionicu. Treba im priznati da su imali sjajne rezultate i da su bile neupitne klase, s golemim, golemim iskustvom igranja europskih utakmica. Međutim, očito su u Dinamu "namirisali trulež" u svlačionici, te su se odlučili za kompletno "čišćenje". Meni to apsolutno ima smisla, jer svaki igrač, ili svaka generacija, ima svoj vijek trajanja, te se u nekom trenutku mora dogoditi promjena.

Kakav je vaš stav o pojačanjima koji su dovedeni?

- Imam određenja mišljenja o tim igračima, ali prerano je još za stavove. Neki su se adaptirali brzo i dobro, neki trebaju više vremena. Puno se piše o tome kako je Boban doveo 17 igrača za nevjerojatnih 17 milijuna eura, jer kako nitko nikada nije potrošio takav novac. I opet se čudim takvim natpisima jer moj je stav potpuno drugačiji: kakvi su to igrači došli u Dinamo kad je njih 17 ukupno koštalo samo 17 milijuna? Već taj podatak sugerira da je pitanje koliko će se njih pokazati dobrima za Dinamo. Igrač u kojeg koliko toliko možeš biti siguran mora koštati barem pet milijuna, takve su relacije danas.

Dinamove igre, posebno u Europi, otvaraju brojne upitnike?

- Bojim se za Dinamove rezultate u Europi ne samo u ovoj sezoni, nego i u nekoliko sljedećih. Dinamo je imao sjajnu osovinu klasnih igrača koji su godinama bili dio svlačionice - Livaković, Theophile, Ristovski, Ademi, Mišić, Oršić, Petković... Ti su igrači igrali u Dinamu na vrhuncu svoje nogometne moći, a bili su okruženi sjajnim talentima poput Gvardiola, Olma, ili Baturine. Dinamo je u njima imao karakterne igrače koji su u europskim utakmicama prošli gotovo sve što se može proći, te su zajedno zidali i momčadski i pobjednički duh. I to je bila tajna Dinamovih odličnih rezultata u Europi. Dinamo danas nema takve igrače, ljetos je prelomio da je vrijeme za stvaranje nove priče. Koliko se novih igrača borilo za titule u svojim klubovima? Koliko ih je igralo u Ligi prvaka ili Europskoj ligi? Većina njih došla je Dinamo na neki način oživjeti svoju karijeru ili pronaći pravu afirmaciju. Ne možeš s takvom momčadi pričati o konkurentnosti u Europi. U našoj ligi je drugačija situacija, konkurencija je daleko slabija, pa vjerujem da će Dinamo osvojiti naslov ne zbog svoje kvalitete, nego zbog nekvalitete suparnika. Dinamo u sljedećih nekoliko sezona teško može biti konkurentan jakim europskim klubovima.

Što najviše nedostaje Dinamu?

- Vrijeme provedeno zajedno, još barem dva, tri prijelazna roka i klasni igrači, vođe sposobne stabilizirati momčad na visokoj razini. Kad dovedeš 17 igrača u mjesec dana, na konju si ako ih pogodiš šest, ili sedam. Ne vrijedi to samo za Dinamo, tako je u cijelom svijetu. Napokon, ne vjerujem da je Dinamo tih 17 igrača pažljivo i duboko skautirao najmanje šest mjeseci, što su u današnje vrijeme standardi za dobar posao.

Brine nas što nema mladih Dinamovih igrača na vidiku.

- Čitam kako se mijenja način rada u Akademiji, sada Španjolac koji je preuzeo Akademiju uvodi neke nove ideje. Pozdravljam i to, ali jasno vam je da je to proces koji također iziskuje najmanje tri godine, što opet sa sobom povlači puno strpljenja, kojeg u Maksimiru i oko njega često nema. Bojim se i da je Dinamov skauting daleko od dobrog te da se na njemu mora jako puno raditi. Tajna Dinamovih uspjeha u školi nekada je bila jednostavna - svake godine dovodila su se brojna talentirana djeca praktički s kompletnog područja bivše Jugoslavije. Oni bi trenirajući zajedno dizali jedni druge i na kraju bi iskočili najbolji. A Dinamo već nekoliko godina ne funkcionira tako u Akademiji.

Kako doživljavate rad Marija Kovačevića?

- Mario je bio moj suigrač, sjajno ga poznajem i jako mi je drag. Mario je veliki borac i trener koji se ne boji izazova, što su sjajne karakteristike. Rekao sam već što mislim o svemu što se dogodilo i događa u Dinamu, a trener je taj koji sve navedeno najviše osjeća na svojoj koži. Sjajno je za Marija što čelnici kluba tako čvrsto stoje iza njega, jer to je važan preduvjet da može kvalitetno raditi. Vjerujem da će u mjesecima koji dolaze Dinamova igra rasti, a vrijeme će pokazati je li Mario uspješan u Dinamu ili nije.

Hajduk ne vidite kao momčad sposobnu osvojiti naslov?

- Hajduk igra bitno bolje nego što je igrao prošle sezone, možda može i do naslova prvaka, ali - kao i Dinamo - više zbog nekvalitete suparnika, nego zbog svoje kvalitete. I Hajduk treba puno vremena i strpljenja, a dojma sam kako strpljenja i dalje nema. Goran Vučević kaže kako je ovo godina stabilizacije, a onda čitam kako mnogima smeta taj stav. Hej, Hajduk nema novca, mora prodavati igrače kako bi financijski opstao, mora gurati svoje mlade igrače, jer je to jedini način da preživi i drago mi je da to radi i da toliko mladih igrača ima veliku minutažu. I svejedno su mnogi stava da mora biti prvak? Ne mogu se načuditi takvima, tako razmišljati mogu samo oni koji nemaju pojma što je klub i koji nikada nisu osjetili "zadah" svlačionice. Jednom sam u šali rekao da ću o Hajduku ozbiljno pričati tek kada bude imao barem dva pomoćna terena...

Hajduk evidentno ima i problem na relaciji trener Garcia i kapetan Marko Livaja.

- Garcia je trener, trener mora imati pravo na svoju viziju, a Garcijina vizija Hajduku je donijela drugo mjesto i samo bod zaostatka za Dinamom. Zato zaslužuje podršku za svaki potez koji vuče. Međutim, Garcia je u odnosu s Livajom pokazao manjak trenerskog feelinga, a što je jako važna osobina trenera. Trenerov je posao između ostalog predosjetiti gdje bi mogao nastati problem te ga sanirati prije nego što bukne, a Garcia je praktički sam stvorio problem s Livajom. Livaja je morao biti kažnjen zato što je odbio ući u igru, klub takve stvari ne smije tolerirati, ali trener se ne može dovesti u poziciju da Livaju uvodi u igru kod rezultata 0:4. Zato nije isto trenirati Istru i Hajduk.

I vi biste danas promijenili neke stvari s početka svoje karijere.

- Naravno da bih dosta toga promijenio, jer godine rada i iskustva te mijenjaju i doista bi bilo zabrinjavajuće da sam ostao isti kao prije 10 ili 20 godina. S druge strane, meni su kao mladom treneru prigovarali zato što sam se triput vraćao u Dinamo. A gdje sam to trebao ići ako me Dinamo zove? U Sesvete? Ponosan sam što sam kao trener uspio uvesti Dinamo u Ligu prvaka, osigurati mu jesen u Europi nakon punih 12 godina. Takve stvari su preduvjet da bi klub mogao dobiti europski koeficijent i nastavio rasti.

Jako ste dobri s Igorom Tudorom, kako ste doživjeli njegov rad u Juventusu?

- Velika je stvar da je Tudor došao do jednog Juventusa ili Jurić do Atalante. To je samo dokaz kakav ugled uživaju u Italiji i u europskom nogometu. Međutim, Tudor i Jurić su ipak stranci u Italiji, koliko god su godinama "Talijani", a Jurić čak i živi u Italiji. A kad si stranac, zaboravi na bilo kakvu milost ili razumijevanje. Nema toga kad si vani, kritike su daleko jače nego za domaće ljude. I meni je to u redu. S druge strane, ne sumnjam da će i Tudor i Jurić naučiti ono što trebaju iz pogrešaka koje su radili vodeći Juventus i Atalantu, jer sigurno ih je bilo. Ne bojim se za njih, brzo će dobiti novi posao.

Kritiziramo li mi u Hrvatskoj strane trenere na sličan način kao što to mediji rade vani?

- Mi smo puno popustljiviji prema strancima, ne znam zašto je tako. Doista bi bilo licemjerno od mene da kritiziram toliki broj stranaca u SHNL-u, ali činjenica je da mnogi ovdje dobiju šansu a da imaju nekakav CV koji bi opravdao njihov dolazak. S druge strane, jako lako prekrižimo naše trenere, jer njihove mane odmah naglašavamo i nemamo nikakvog razumijevanja prema njima.

Kako ste doživjeli trenerski transfer Ivana Leke koji je u Belgiji doslovno preko noći napustio Gent kako bi prihvatio ponudu Club Bruggea?

- Ne vidim tu ništa sporno. Leko je prihvatio atraktivniju ponudu kluba koji je jači i ambiciozniji od kluba u kojem je do tada radio. Imao je i klauzulu u ugovoru koja mu je to omogućavala. Ne shvaćam one koji to moraliziraju o tom činu. Da je Leko vodeći Gent izgubio tri utakmice u nizu, dobio bi otkaz i to bi svima bilo normalno. Klub ima pravo s trenerom raditi što želi, a trener nema pravo iskoristiti klauzulu koju ima u ugovoru? Dajte ljudi...

Bio je to Kruno Jurčić. Uvijek prepun energije i entuzijazma, ali i vrlo miran i samopouzdan, spreman 15 sati dnevno pričati o nogometu...