Igor Jovićević na zasluženom je ljetnom odmoru. Supruga je Cetinjanka, tako da svakako ima gdje odsjesti, pozadinski ton sugerira da se javlja iz vrlo opuštenog ambijenta, a nakon relativno kratke epizode u Ludogorecu zvuči i više nego zadovoljno. Za to ima barem tri dobra razloga - titula bugarskog prvenstva, pokal Kupa i Superkupa. Jovićević je minule sezone proslavio tripletu, zatim sporazumno raskinuo ugovor godinu prije isteka. Stoga će razgovor na relaciji Hrvatska - Crna Gora početi sličicama iz Razgrada.
- Prelijepih 9 mjeseci. Razgrad je mali grad, fenomenalan za moje potrebe. Živio sam i radio u većim gradovima, u principu mi je svejedno radi li se o 300 tisuća ili 3 milijuna ljudi. Kad se fokusiraš na posao, ionako nemaš vremena za ostalo. Sjećam se razgovora sa Slavenom Bilićem kada su se naši klubovi sastali u Saudijskoj Arabiji. Kaže, kad su rezultati pozitivni, svaki grad je lijep, a kad si u lošem nizu, onda i jedan London može izgledati crno. I uistinu je tako - uvodno kaže 51-godišnji stručnjak.
Shodno takvoj logici, Razgrad je prethodnih mjeseci za Jovićevića mogao biti najljepši grad na kugli zemaljskoj?
- Prvi put u karijeri osvojio sam tri trofeja u jednoj sezoni, to me zaista čini jako ponosnim. Imaginacija je uvijek pokretač, želja za rušenjem dosadašnjih limita, za dostizanjem ciljeva, za poboljšanjem u odnosu na ono što sam bio ranije... Međutim, za uspjehe u Ludogorecu u najvećem su dijelu zaslužni igrači. Ne smijemo zaboraviti da nogomet pripada njima. Trener donosi ideje, detalje, no uvijek ovisi o situacijskoj inteligenciji igrača koji sve to trebaju prepoznati i pretvoriti u djelo. Prilagodba je ključ svega, sretan sam što sam bio trener takvim igračima.
Jovićević ima pravo naglasiti još dva istaknuta ostvarenja...
- Gledamo li regularni dio prvenstva, Ludogorec je sa 76 prikupljenih bodova ostvario rekord! Prije nekoliko dana proglasili su me i najboljim trenerom Bugarske, radi se o izboru na temelju glasova igrača i trenera prve i druge lige. Posebna je to nagrada, trenere uvijek veseli kad ih prepoznaju ljudi iz vlastite branše.
Inače, 14 titula Ludogoreca u nizu izjednačenje je svjetskog rekorda. Samo su latvijski Skonto Riga (ugašen 2016.) i gibraltarski Lincoln toliko puta zaredom sjedili na domaćem tronu. Veliki podvig, proslava i medalje, a onda ipak raskid suradnje?
- Ostvarili smo sve što smo zamislili. Sada mi je fokus na daljnji napredak i razvoj vlastite osobnosti. To bi bio jedan kratak i sažet odgovor.
Ovako izvana i s obzirom na uspjehe, logičnije je pretpostaviti da je sporazumni raskid stigao više trenerovom, nego klupskom inicijativom?
- U ovom trenutku to nije ni važno. Moram naglasiti da u priči nije postojala treća strana, odnosno neki drugi klub. Odluka je takva i spreman sam na nove opcije. Želim se isprobati na što većim izazovima, to mi oduvijek daje motivaciju.
Govoreći o opcijama, što je sljedeće?
- Pozivi postoje otkad je javno obznanjeno da sam slobodan, pametno ću razmisliti. Cilj mi je nastaviti pobjedničke serije, pozitivne rezultate i trofeje... Gdje se vidim? Važnije je kako me drugi vide, ponude su te koje pokazuju kojem mjestu pripadaš. Mogu reći samo da imam ambiciju i samopouzdanje za odgovoriti na sve zahtjeve koji bi mogli doći.
Ne računamo li Dinamove mlade, Jovićević je u Bugarskoj podebljao bilancu s jednog trofeja (prvak Ukrajine sa Šahtarom 2022./2023.) na četiri. U ranijim intervjuima volio je isticati vrijednost novih iskustava, neprestane potrebe za trenerskim napredovanjem, poraze u kojima se pronalaze nove, buduće pobjede... Čemu ga je, nakon Ukrajine i Saudijske Arabije, podučila Bugarska?
- Sudjelovanje u Europskoj ligi nosilo mi je posebnu motivaciju, mogao sam se okušati protiv velikih trenera današnjice kao što je, recimo, Ernesto Valverde iz Athletic Bilbaa. To su jaka imena nasuprot kojih se moraš nositi s osjetnijim pritiskom, a kao posljedica ti nakon dobre predstave raste samopouzdanje.
Istaknuo je još jednu specifičnost.
- Ludogorec svake godine igra Europu, mogao sam osjetiti pražnjenje koje zatim stiže u ligi. Igraš u Lyonu pred 60 tisuća ljudi, a onda ideš u neko mjesto od tisuću i to je sasvim drukčija motivacija i važno iskustvo koje sam dobio, jer radi se o vrlo izazovnim trenucima. Potrebno je balansirati ego igrača, držati im fokus i motivaciju u svrhu kvalitetne minutaže, kolika god ona bila... Na polovici sezone prodali smo dvojicu, a donosili su nam 30 posto svih golova. Tada se usavršavaš kao trener tražeći rješenja, krpajući rupe, stvarajući nove automatizme za pobjedu... U široj slici, zaključio sam da titule osvajaš s osobama, a ne igračkim kvalitetama. U najtežim trenucima pokazuje se karakter. Igrači moraju ginuti za suigrače, ne samo za trenera.
Koji su to karakteri omiljeni Jovićeviću?
- U svakom klubu sam imao jednog. U Dinamu Ademi, u Šahtaru Stepanenko. Radi se o energičnim fajterima koji imaju trenersku crtu. Igrači takvih karakteristika čine te boljim trenerom. Zaista sam imao sreće što sam nakon Dinama s takvima mogao raditi i u Šahtaru, čak i Arabiji, a onda i Ludogorecu, koji je i prije mog dolaska držao veliku dominaciju. Zato sam, između ostalog, i prihvatio njihovu ponudu. Po organizaciji je to pravi europski klub, odgovorili smo na iscrpna visoka očekivanja, ispravno reagirali na postojeće padove... Pored tri trofeja, na transferima smo zaradili 16 milijuna eura, što znači i financijski, a ne samo sportski uspjeh. Zaista moram biti ponosan na to povijesno ostvarenje - zaključuje Jovićević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....