Franko Kovačević je hrvatski hit-napadač. U 16 utakmica za Celje zabio je 20 golova, svjetski je rekorder po pogocima u tekućoj sezoni, od toga je deset dao u Europi. Sa 26 godina, nekadašnji veliki talent konačno je počeo pokazivati svoje pravo lice. Postao je čovjek o kojem se govori.
- Od mlađih dana slovio sam kao jedan od najvećih talenata, pogotovo među napadačima, ali nažalost u seniorskom nogometu sam se malo pogubio. Nisam igrao svoju poziciju, treneri su me stavljali po krilima, a ja sam devetka. Sada su se stvari poklopile, sreća me popratila. No, moram reći da sam znao koliko vrijedim, vjerovao sam u sebe, samo je trebalo raditi. Čekao sam pravi trenutak i eto, sretan sam što je sad došao - kazao nam je centarfor Celja nakon što je zabio tri gola atenskom AEK-u za pobjedu njegove momčadi 3:1 u Konferencijskoj ligi. Grci, koji hrvatske klubove tako gadno muče, nisu mu stigli niti staviti soli na rep.
Franko Kovačević najbolji strijelac na svijetu
Najbolji je klupski strijelac svijeta u sezoni 2025./26. Kako mu to zvuči?
- Zanimljivo – nasmijao se i dodao:
- Sam sebi stavljam pritisak, to mi daje motivaciju, želim još više. Nije lako biti prvi u pljuvanju u dalj na svijetu, a kamoli kao nogometni strijelac. Jednog dana ću sigurno biti ponosan na to, ali zasad me to ne zadovoljava.
Jeste li očekivali da ćete toliko zabijati ili ste možda i sami malo iznenađeni?
- Imao sam osjećaj da ću dosta zabijati. Trener Albert Riera i ja razgovarali smo tri-četiri mjeseca prije nego što sam stigao. Kazao mi je da će ostati, zato sam i došao. Kad si u dominantnoj ekipi, onda svi dobro igraju. Nisam možda očekivao toliko golova jer tko kaže da želi postići u jednoj sezoni 40 pogodaka, to nije baš normalno, ali vjerovao sam da će ih biti puno. Idem utakmicu po utakmicu, ne zadovoljavam se ni sa čime, već sam zaboravio AEK, fokus mi je na nedjelji i Radomlju.
Imate li plan koliko želite zabiti do kraja sezone?
- Jedini mi je cilj sad u nedjelju postići nova dva gola, a ako je moguće i više. Moj je zadatak pogoci, u svakoj utakmici pokušat ću ih dati što više, a koliko će to biti na kraju ne znam.
Kovačević: Celje mi je 12. klub
U čemu je tajna moći Celja?
- Prije utakmice znali smo da ćemo dominirati nad AEK-om, jedino nismo mogli biti sigurni u kojem smjeru će otići rezultat jer on nekad ne pokazuje pravu sliku. Primili smo rani gol, ali ostali smo mirni. Već se protekle sezone moglo vidjeti da je Celje dominiralo kad Betisom i Fiorentinom. Trener Albert Riera ima specifičan stil igre, nije me iznenadilo to što se dogodilo u četvrtak.
Izvrsno ste se uklopili.
- Dobitna stvar Celja je što je naglasak na pobjeđivanju i mentalitetu pobjednika. To ja imam u sebi od rođenja, pa se ta energija, moja i klupska, poklapa.
Koji je razlog da ste se tako dugo tražili, Celje vam je već 12. klub u karijeri?
- Kad si takav talent, teško mi je bilo prihvatiti da više nisam najbolji, teško sam se mirio s neuspjesima, ali sretan sam da mi se ovo događa sa 26 godina. Ima toliko nadarenih igrača koji se izgube i nikad ne zasjaju.
U čemu je bio problem što talent niste pretvorili u klasu?
- Prvo, velika je razlika kad dođeš u seniorski nogomet. U mlađim uzrastima si dominantan, u seniorskom više nisi. Igrač se malo pogubi, izgubi vjeru. Najveća stvar je samopouzdanje. Igrač u jednom klubu štima, u drugom ne štima. To je pitanje samopouzdanja.
I podrške trenera.
- Da, da ti klub i trener vjeruju. No, kad imaš samopouzdanja, kad znaš da si taj, to sve samo dolazi.
Kovačević: Ibrahimović mi je uzor
Prijatelji kažu da ste sazreli po svim pitanjima, ne samo igračkima, imate dvoje djece...
- Da, rano sam se oženio i postao otac. Oni su mi najveća podrška, daju mi mir, to mi je najbitnije.
Viktor Gyökeres je sa 25-26 godina eksplodirao u Sportingu i sad je europska zvijezda. Vidite li se na tom putu?
- Uvijek sam nešto zamišljao, pa se sve događalo obrnuto. Kad sam bio mali, nadao sam se da ću igrati u velikim klubovima. Nadam se i sada da je to ostvarivo, dat ću sve od sebe, svakog dana na svakom treningu da dođem do toga, a vidjet ćemo što će biti.
Jeste li imali uzora?
- Sve sam vrsne igrače rado gledao i analizirao, ali simpatizirao sam Zlatana Ibrahimovića više nego druge. Volio sam njegov stil i mentalitet. Ako bih govorio o uzoru, to bi bio on prije svih.
Treneri ističu vašu brzinu, dobar udarac, izvrsne fizikalije, a što sami mislite da vam je najjače oružje?
- Moje najjače oružje je želja za golom. Kad stanem na teren, imam takvu želju da je to strašno. To me izdvaja. Nije bitno kako, bitno je samo da zabijem.
Imat ćete to još šanse dokazivati u Europi, igrat ćete i protiv Rijeke...
- U toj utakmici s Rijekom vjerojatno smo favoriti kao i u svima u ligaškom dijelu. Prošle sezone je Celje ispalo u četvrtfinalu Konferencijske lige od Fiorentine, a ove sezone je cilj da budemo bolji od toga. Svake godine imaš veće planove. Jedino onaj tko puno želi može i puno postići.
Franko Kovačević nada se reprezentaciji
Igrali ste za hrvatske mlađe kategorije, razmišljate li da bi vas Zlatko Dalić mogao pozvati?
- Hrvatska reprezentacija mi je nešto posebno. Svi Vatreni za mene su heroji, a njihovi rezultati fascinantni. Jedino što je na meni je da radim dobro, budem ponizan i vjerujem. Uz vjeru i pozitivu sve je moguće jednog dana.
Zašto ste kao najveći talent Rijekine škole otišli u Hajduk sa 18 godina?
- Smatrao sam da je to najbolji put za mene. Hajduk je imao drugu momčad, a Rijeka je u to doba nije imala. Sretan sam radi odabira, uvijek bih napravio isto.
Što je bilo u Hajduku?
- Nije točno da nisam dobio pravu šansu, nego nisam bio dovoljno spreman. Bio sam mlad, neiskusan, kad si u sredini kao što je Hajduk, iskustvo i igračka zrelost su najbitniji. Nisam to imao u tom trenutku. Nema veze, tako se dogodilo. Na kraju kvaliteta mora isplivati.
Navijači Hajduka komentiraju bi li vas trebalo vratiti na Poljud, ali vjerojatno sada Bijeli nemaju taj novac koji će Celje tražiti.
Franko Kovačević: Volio bih u Hajduk
- Ne razmišljam uopće o tome. Naravno, jednog bih dana volio ponovno igrati za Hajduk kao i svaki igrač koji je navijač Hajduka, voli i cijeni taj klub. Puno se igrača vratilo, to je posebna priča, ali zasad ne gledam gdje ću i što ću, moj je cilj igrati što duže mogu pod trenerom Albertom Rierom. Mogu puno dati.
Franko je iz Križevaca, iako po imenu to ne bismo na prvu zaključili.
- Roditelji su bratu i meni dali talijanska imena, Fabio i Franko. Nemaju veze s Italijom, ali im je to bilo lijepo u tom trenutku.
Bio je u Cincinnatiju u SAD-u, pa u Južnoj Koreji, kako gleda na te avanture?
- Amerika je bila iskorak jer sam igrao prije toga za drugu momčad Hoffenheima. Radilo se o partnerstvu među klubovima, nekoliko nas je otišlo iz Hoffenheima u Cincinnati. Teško sam ozlijedio ložu. Južna Koreja mi je odlično, najbolje iskustvo. Velike zasluge za ovo što sada radim ima moj boravak u Južnoj Koreji.
Zašto?
- Jako su specifični ljudi, ekstremno puno rade i ulažu. Stvarno su skromni, ponizni, zanimljiva kultura. Nogomet igraju na milijun posto, sve daju od sebe. Kad to vidiš, kad potom u Europi dođeš na teren s takvim iskustvom, imaš prednost pred drugima koji nisu iskusili takve lige. Njima je svaka utakmica kao zadnja, sve shvaćaju jako osobno, što nije slučaj u Europi. Kad si tamo godinu dana, poprimiš totalno drugi mentalitet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....