Šumari su opet u Premiershipu, nakon 23 godine vratio se Nottingham u elitno društvo. Morat će Paul McCartney ispuniti obećanje navijačima Foresta dano još prije sedam godina.
- Ako se plasirate u Premiership izvest ću na City Groundu Mull of Kintyre – poručio je slavni Beatles 2015. godine.
Došlo je vrijeme da se obećanje ispuni. Mull of Kintyre je himna navijača Foresta još od 1978. kada su slavili jedinu titulu prvaka Engleske. Jer, Nottingham je poseban klub, ima više naslova prvaka Europe nego domaćih titula. Kup prvaka osvojio je Forest 1979, i potom ga obranio 1980. u madridskom finalu protiv HSV-a Branka Zebeca i Ivana Buljana (1:0). Kontra HSV-a koji je te sezone u četvrfinalu eliminirao Hajduk. Ali, kako se od stare slave ne živi, jer u sportu je stalno samo dokazivanje, Forest se nije adaptirao na nove uvjete. Godinama je tonuo, Europu je zadnji put igrao još 1996. u Kupu UEFA, da bi 1999. ispao u Championship. Financijski problemi, kao i kod većine velikana, pritisli su i Šumare koji su više od dva desetljeća čekali na povratak, ali još je fascinantnije da se na Wembleyu nisu pojavili gotovo tri desteljeća. Zato je prošle nedjelje nacionalni stadion doživio invaziju navijača Foresta.
- Došlo nas je više od 40.000. Nismo svi mogli vlakovima krenuti iz Nottinghama, morali smo iz susjednih gradova.
Za prolaz do Premiershipa, za pobjedu u utakmici koja s pravom nosi naslov "najskuplja na svijetu", trebalo im je i malo sreće. Do Premiershipa došli su autogolom 19-ogodišnjeg Levi Colwilla. Izvjestitelji će još dodati kako je Hudderfield zaslužio barem jedan kazneni udarac u drugom dijelu, ako ništa drugo nakon prekršaja Lowea nad O'Brienom. Asli, sve je to prošlost, raduje se grčki brodovlasnik Evangelos Marinikis koji pored Olympiakosa od 2017. drži i Forest. U priču s naslovom "nije u šoldima sve", dodao je Marinakis svom bogatstvu od 1,8 milijardi i mali dašak "sreće za dušu".
Forestu je trebalo više od dva desetljeća, Schalke i Werder vratili su se nakon godinu dana. Nije im dugo trebalo, ali nije bilo bezbolno niti lagano. Klubovi koji u svojim vitrinama zajedno imaju po 11 naslova naslova njemačkog prvaka i osvajača Kupa, koji imaju i europske titule (Schalke Kup UEFA 1997, Werder Kup kupova 1992), prošli su godinu dana drugoligaškog natjecanja. Prošli su čistilište nakon "pakla" sa financijama. Kako to već biva u modernom nogometu, u novcu leži puno radosti, ali i problema. Schalke je pred tri godine igrao šesnaestinu finala Lige prvaka gdje je eliminiran od Cityja, ali prošlog ljeta morao se preseliti među drugoligaše upisavši pritom niz od 30 utakmica bez pobjede u Bundesligi. Ispali su zajedno sa Werderom koji se također dvije godine mučiomeđu prvoligašima. Jednu se spasio kroz play-in, drugu ispao. Međutim, zajedno su se expressno vratili u elitu. Dramatično i euforično poglavito je bilo u Gelsenkirchenu. Kada je reporter Skyja na travnjaku Veltins Arene u slavlju nakon pobjede protiv St Paulija prve svibanjske subote upitao jednog od navijača što mu znači pobjeda, dobio je očekivani odgovor.
- Schalke je moj život! Moj cijeli život!
Malo je klubova toliko važno za svoj grad kao što je Schalke za Gelsenkirchen. Iako je još 2000. zatvoreno posljednje rudarsko okno, ostale su navike i tradicija. Na posljednjoj, promocijskoj utakmici, igrači su izašli u majicama s natpisom Gluckaufsteiger. sa pozdravom kojieg su rudari koristili u rudnicima. Sretno na putu prema gore! I sreću su na kraju dobili, kao i navijači koji su u invaziji na travnjak u tom zadnjem dvoboju otkidali i komadiće travnjaka za uspomenu. U Njemačkoj je, ali je i mediteranski emotivno.
Za razliku od klubova velike tradicije poput Šumara iz Nottinghama i Rudara iz Gelsenkrichena, Monza se premijerno domogla prvoligaške konkurencije. Ali, dok su u slavnim klubovima u prvom planu navijači i tradicija, kod Monze naslovnice puni Silvio. Da, taj Silvio. Berlusconi glavom i bradom.
- Jedan je predsjednik! Samo jedan predsjednik – pjevali su igrači Monze u nedjelju navečer u Pisi.
Trebalo mu je manje od četiri godine da Monzu iz Serie C dovede do elitne konkurencije sa Juventusom, Milanom, Interom i ostalima.
Ali, kakvu patnju, kakav križni put je prošla Monza da bi prošle nedjelje prvi put došla do Serie A. U zadnjih 20 godina proživjela je Monza istinsku kalvariju sa dva bankrota, padanje u četvrti razred, kozmetičko mijenjanje imena u više navrata. Veliki milijuni dugova i mali milijun problema mučio je Monzu dok se ne vratima kluba u rujnu 2018. nije ukazao Berlusconi. I nije došao sam, sa sobom je poveo svog prvog operativca, Adriana Galianija, čovjeka rođenog u Monzi. Osim što su donijeli iskustvo, jer zajedno su u Milanu uzeli čak 29 trofeja, u stvaranju velike Monze ponijeli su i lokalpatriotsku emociju. Berlusconi je uzeo Monzu u trećeligaškoj konkurenciji, da bi 2020. ušao sa Crveno-bijelima u Serie B. Povratak u drugoligaško društvo nakon 20 godina. Ali, nije Berlusconi došao u Monzu da bi igrao Drugu ligu. Prošlo ljeto nije uspio u play-offu, odigrao je još jednu sezonu Serie B i prošao preko Pise. Slatka osveta Monze za play-off iz 2007. godine kada je Pisa zaustavila Monzu u napredovanju iz Serie C u Serie B. Nakon 15 godina vratili su im sa kamatama. Mogla je Monza do povijesnog ulaska u Serie A direktno iz prvenestva, ali prvu meč-loptu nisu iskoristili u zadnjem kolu u Perugiji. Trebala im je pobjeda, izgubili su 0:1, ali zadržali su koncentraciju i ambiciju. Berlusconi je opet "u sedlu", kamere ga ponovno "ljube".
- Što sada? Želim osvojiti Scudetto i ući u Ligu prvaka!
Jasno, nije rekao "sljedeće" godine, jer i dosada je svake dvije radio veliki skok u Monzi.