Radite sve dok vam idoli ne postanu suparnici. Jedna je to od najfrekventnijih motivacijskih deviza koja svako toliko iskoči iz bespuća društvenih mreža, ali istodobno i rečenica koja precizno sažima životni put Andree Compagna. Stasiti centarfor rođen u Palermu godinama je tavorio po niželigaškim nogometnim pašnjacima, živio u anonimnosti i grčevito se borio za egzistenciju, da bi ove sezone zabljesnuo u dresu FCSB-a, prometnuo se u prvog strijelca rumunjskog prvenstva te u Konferencijskoj ligi zaigrao protiv poznatih nogometaša koje je prethodno gledao isključivo putem malih ekrana. Njegov rad i trud te izvedbe koje je pružao na travnjacima od San Marina do Bukurešta detektirao je, i valorizirao, čak i talijanski izbornik Roberto Mancini, pa je tako 26-godišnji napadač, u čijoj biografiji nema nastupa za klubove iz Serie A (kao ni Serie B), početkom ožujka dobio pretpoziv u reprezentaciju aktualnih europskih prvaka!
Priča ovog dugokosog napadača priča je o ustrajnosti, inatu, žrtvi i odricanju, a najveći dio njezinih stranica ispisan je miljama daleko od blještavila vrhunskog nogometa, lukrativnih ugovora i glamura. Compagno je prve nogometne korake napravio u omladinskim pogonima Palerma i Catanije, a iz potonjeg su ga kluba, u siječnju 2015., najprije poslali na posudbu u Due Torri, da bi potom, nakon jedne polusezone, Siciliju zamijenio Pijemontom i karijeru nastavio u Pinerolu. S 19 je godina, slijedeći svoj san, otputovao daleko od kuće, neumorno trenirao i živio s mjesečnim budžetom osjetno manjim od iznosa minimalne plaće u Hrvatskoj.
"Blatna turneja"
- Živio sam u Pinerolu s plaćom od 400 eura, bio sam mlad i 1000 kilometara udaljen od kuće. Nisam izlazio jer nisam htio tražiti novac od roditelja, a da bih spojio kraj s krajem, u supermarketu sam kupovao s kalkulatorom. To mi nikad nije smetalo, nisam odustajao i na kraju mi se vratilo - rekao je Compagno u razgovoru za Gazzettu dello Sport krajem veljače.
"Turneju" po blatnim terenima četvrtog razreda talijanskog nogometa nastavio je u dresovima Argentine Arme, Borgosesije i Nuoresea, a tijekom tri i pol godine provedene u niželigaškim labirintima na svoj je konto upisao samo deset postignutih pogodaka. Navedeni učinak omogućio mu je početkom kolovoza 2018. transfer u San Marino, zemlju koja je na Uefinoj ljestvici nacionalnih koeficijenata zakucana za posljednje (55.) mjesto.
- Nema od njega ništa - vjerojatno su tada zaključili i oni malobrojni koji su ga poznavali, ali Compagno je zagrizao još jače te svoju epizodu u trećoj najmanjoj državi Europe iskoristio za karijerni iskorak. Noseći dres Tre Fiorija u 41 je utakmici postigao 37 pogodaka i upisao devet asistencija te s klubom iz San Marina dogurao čak do pretkola Europske lige. Iako "trpanje" mreža među nogometnim liliputancima ne možemo smatrati vrhunskom golgeterskom referencom, Compagnova golgeterska eksplozija ipak nije prošla nezamijećeno.
- Mnogi Talijani nisu skloni odlasku u inozemstvo i napuštanju svoje zone komfora. Želio sam ovaj izazov jer sam ga smatrao održivijim putem, vjerojatno instinktivno. Sudbina je htjela da me u San Marinu primijeti zet trenera vratara u Tre Fiori koji radi kao agent - prisjetio se Compagno uspješne avanture u zemlji nogometne egzotike, koja se s vremenom ispostavila kao prekretnica u njegovoj karijeri.
Posredovanjem navedenog agenta talijanski je ofenzivac u srpnju 2020. potpisao za Craiovu 1948, klub koji se tada natjecao u drugoj rumunjskoj ligi. "Matador", kako mu glasi nadimak, i u novom je okruženju nastavio u sličnom ritmu. Tijekom dvije sezone zabio je 26 golova, zaradio kapetansku vrpcu i s "plavo-bijelima" izborio promociju u prvu ligu, a onda ljetos, za milijun i pol eura, prešao u redove bukureštanskog FCSB-a. U dresu sljednika nekadašnje Steaue nastavio je puniti suparničke mreže, pa je tako trenutačno sa 16 postignutih pogodaka najbolji strijelac rumunjske SuperLige, zajedno s hrvatskim napadačem Markom Dugandžićem (Rapid Bukurešt). S FCSB-om je ove sezone igrao i grupnu fazu Konferencijske lige te se prvi put našao pod reflektorima nekog europskog klupskog natjecanja. Bukureštanski klub završio je posljednji u skupini s West Hamom, Anderlechtom i Silkeborgom, a Compagno je na gostovanju u Belgiji postigao i svoj europski prvijenac. Unatoč navedenom pogotku u gostujućem remiju s Anderlechtom (2-2), u memoriju mu se ipak najviše urezao trenutak neposredno uoči izlaska na West Hamov stadion u Londonu.
- Nikad neću zaboraviti osjećaj iz tunela, prije izlaska na teren... Pokraj mene Lucas Paquetá i Angelo Ogbonna, ljudi koje sam dotad vidio samo na televiziji. Bilo je to nešto posebno za mene - otkrio je Compagno u razgovoru za Goal Italia što mu je prolazilo glavom uoči debija u Konferencijskoj ligi, pa dodao:
- Dok se spekuliralo o mogućim startnim postavama, u Londonu sam pročitao jedan naslov koji je ostavio poseban trag na mene: "West Ham - Steaua, Scamacca protiv Compagna". Sačuvao sam ga za uspomenu.
Senzacionalni rasplet
Compagnov preporod nije prošao ispod radara ni talijanskom izborniku Manciniju koji je 195 centimetara visokog centarfora stavio na preliminarni popis nacionalne vrste uoči kvalifikacijskih utakmica s Engleskom i Maltom za Europsko prvenstvo 2024. godine. Igrač bez ijednog nastupa u Serie A ili Serie B, dakle, konkurirat će za sastav aktualnih europskih prvaka, odnosno jedne od najuspješnijih nacionalnih selekcija u povijesti. Takav senzacionalan rasplet događaja iznenadio je čak i čelnike FCSB-a.
- Predsjednik Valeriu Argaseala nazvao me i rekao: "Jesu li zaboravili tvoj e-mail? Compagno je pozvan u reprezentaciju!". Pitao sam ga šali li se. Rijetko sam emotivan, ali nikad nismo imali igrača u reprezentaciji ove razine - izjavio je sportski direktor FCSB-a Mihai Stoica, a uskoro su se u talijanskim medijima počeli širiti tekstovi o Compagnu i njegovu nevjerojatnom putu do reprezentacije.
Ono što mediji na Čizmi osobito ističu, a što robusnom napadaču pruža nadu da bi doista mogao dobiti određenu minutažu u dresu "azzurra", jest činjenica da je dobar dio talijanskih napadača trenutačno ozlijeđen ili bez kontinuiteta igre. Immobile i Raspadori su ozlijeđeni, Scamacca se oporavlja od ozljede, a Belotti nema veliku minutažu u Romi. Takav splet okolnosti, ali i činjenica da je u odličnoj golgeterskoj formi mogli bi Compagnu odškrinuti vrata reprezentacije.
- Pratim ga već dvije godine, uvijek igra i zabija golove - kratko je Mancini komentirao svoju odluku da najboljem strijelcu rumunjske lige uputi pretpoziv.
Compagnova životna i profesionalna priča komotno bi mogla poslužiti kao vrhunski predložak za inspirativni sportsko-biografski film, a s obzirom na to da još traje, bit će zanimljivo promatrati kakvi će se još zapleti i "plot twistovi" događati u narednom razdoblju. Mancinijeva momčad s Engleskom igra 23. ožujka, a s Maltom tri dana poslije i može se pretpostaviti kako će brojni otpisani, napušteni i zaboravljeni pojedinci diljem Italije, ali i cijele Europe, kao i svi ostali koji preživljavaju "od danas do sutra" te razbijaju glavu mislima o tome kako će platiti režije i hoće li imati što za jelo do sljedećeg mjeseca, navijati da upravo "Matador" povede talijanske napadačke trupe u tim utakmicama, odnosno da, kao "uno di noi", proslavi svojevrsnu pobjedu nad životom.
Nestvarna snaga volje
Potaknuti Compagnovim slučajem, prisjetili smo se još nekih igrača koji su, nestvarnom snagom volje, do elitnog nogometa i reprezentativnog dresa stigli, blago rečeno, okolnim putem te dobar dio svoje karijere, umjesto mirisa novca i okusa šampanjca, konzumirali egzistencijalnu neizvjesnost i stres radničke klase.
Jedan od najpoznatijih takvih primjera jest onaj Jamieja Vardyja. Engleskog je napadača u 16. godini zbog niskog rasta otpisao Sheffield Wednesday, a onda je krenuo u svoj filmski pohod od Stocksbridgea (osma liga), preko Halifaxa (šesta liga) i Fleetwoda (peta liga) pa sve do Leicestera s kojim je u sezoni 2013./2014. najprije iz Championshipa ušao u Premier ligu, a onda dvije godine poslije režirao jednu od najvećih senzacija modernog nogometa osvojivši naslov prvaka Engleske. U istoj je sezoni prvi put obukao dres nacionalne selekcije i otad skupio 26 nastupa u dresu "Gordog Albiona", zabivši pritom sedam pogodaka i upisavši jednu asistenciju.
Impresivan je i životni put Carlosa Bacce koji u 20. godini nije imao taj luksuz da bude fokusiran isključivo na nogomet, nego je radio kao kondukter i po cijele dane prodavao autobusne karte ne bi li financijski pomogao svojoj obitelji te redovito s ocem Gilbertom, koji je radio kao ribar, odlazio u ribolov. Unatoč svim otegotnim okolnostima, Baccu su njegova upornost i golgeterska klasa dovele u Europu te mu omogućile transfere u Sevillu (deset milijuna eura), Milan (33 milijuna) i Villarreal (sedam milijuna). Uspon u europskim klubovima donio mu je važnu ulogu i u dresu kolumbijske reprezentacije za koju je nastupio 52 puta, uz 16 golova i devet asistencija.
U plejadi istinskih nogometnih boraca, poput Éduoarda Mendyja, koji je još 2015. bio na zavodu za zapošljavanje da bi pet godina poslije postao prvi golman Chelseaja i senegalske reprezentacije, ili Rickieja Lamberta, koji je strpljivo radio u tvorničkoj proizvodnji poklopaca za staklenke cikle prije nego što je obukao dresove Southamptona, Liverpoola, West Bromwich Albiona i engleske reprezentacije, posebno treba istaknuti jedno ime - ono Dade Prše.
Hrvatski je napadač, nakon što njegove nogometne kvalitete nisu bile prepoznate u domovini, otišao u Francusku gdje je najprije u drugoj i trećoj ligi igrao za Rouen, da bi se potom preselio u St. Raphael gdje je nastupao za istoimenog četvrtoligaša. Nogomet mu tada nije bio prioritet, igrao je amaterski te radio kao automehaničar i povremeno konobario. Na utakmicama St. Raphaela, međutim, "snimili" su ga Monacovi skauti zaduženi za praćenje nižih liga i doveli u Kneževinu, gdje je tijekom narednih 146 nastupa postigao 45 golova i upisao dvije asistencije, da bi 2004. potpisao za Glasgow Rangerse. Osvojio je naslove nacionalnog prvaka i u Francuskoj (2000.) i u Škotskoj (2005), a u 21 nastupu u Ligi prvaka postigao je devet golova, od kojih su vjerojatno najupečatljivija ona četiri koje je 2003. zabio Deportivu.
Ujedno, u reprezentaciji, svojim je pristupom demonstrirao kako se treba odnositi prema nacionalnom dresu te nerijetko nosio nacionalnu selekciju na svojim leđima - figurativno, ali i doslovno. Pogocima u dodatnim kvalifikacijama protiv Slovenije odveo nas je na Euro 2004., a ukupno je u 32 reprezentativna nastupa zabio devet golova i upisao tri asistencije.
POGLEDAJTE NOVU ‘VAR SOBU‘
"Oni ne igraju nogomet, potrošili su veliki novac i 2-3 godine radili uzaludan posao." Tim je riječima Ilija Lončarević u podcastu ‘VAR soba‘ komentirao situaciju u kojoj se Osijek trenutno nalazi. Hoće li slavonski klub zadržati mjesto koje vodi u Europu? Hoće li odnos između Darija Šimića i Ante Čačića narušiti odnose u svlačionici? Je li Hajduk izašao iz krize? Kako će se rasplesti borba za opstanak? Odgovore na ta i druga pitanja potražite u novom izdanju podcasta ‘VAR soba‘: