Dragan Skočić radi sjajan posao s Iranom. Reprezentaciju te države preuzeo je u veljači prošle godine kad je "gorjelo pod petama" i prijetio debakl u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo da bi u 13 utakmica izborio 12 pobjeda uz neodlučeni ishod s Južnom Korejom i praktično je na Mundijalu. Čudo bi se moralo dogoditi da se ne plasira. Uz Zlatka Dalića bit će još jedan Hrvat na svjetskoj smotri u Kataru.
Za Božić je doma u Rijeci…
- Uživam, a kako smo napravili dobar posao ovi su mi dani posebno slatki s obitelji. Nije mi lako biti odvojen, trenutačno živim punim plućima… - kazao nam je Skočić kojeg smo ulovili kad je bio na kavi na Zametu.
- Upravo sam pozdravio Mladena Mladenovića, a stigao je Rade Ljepojević. To su nogometni prijatelji. Zamet gdje sam odrastao i Kantrida su moji kvartovi, svi putevi su me cijeli život vodili ka Kantridi. Imam emocije prema Rijeci kao klubu, ali prema Rujevici nikakve. Kantrida mi je drugi dom, čim se približim stadionu osjećam takvu nostalgiju kao nigdje drugdje. Tu sam bio dijete, igrač i trener.
U skupini A trećeg kruga azijskih kvalifikacija drže prvo mjesto sa 16 bodova, druga Južna Koreja ima 14. Dvije ekipe idu u Katar. Treći Ujedinjeni Arapski Emirati su na šest bodova, a do kraja su ostala četiri kola. Matematički nisu na SP-u, međutim vidi se da je to zapravo riješeno.
- Treba nam jedna pobjeda u sljedeće četiri utakmice da budemo sigurni. Emirati bi morali dobit sve, a mi sve izgubiti da nas preskoče, ne znam koliko je to realno… Moram biti profesionalan i ne dopustiti nikakva opuštanja. Već 27. siječnja igramo s Irakom, a potom s Emiratima, obje utakmice doma. Napravit ćemo sve da posao dovedemo do kraja.
Vole li se Iranci opustiti?
- Sviđa mi se njihov mentalitet, on su baš primjer naroda koji može ići preko svojih realnih granica, kako se kaže - daju 120 posto. Po tom pitanju imaju dobar karakter, a nisu igrači koji se opuštaju. Profesionalni su, čak 18 naših iz nacionalne ekipe igra u inozemstvu.
Kakve će vam biti ambicije na Svjetskom prvenstvu?
- Iran nikad nije prošao skupinu pa bi bio uspjeh kad bismo to sada napravili. Imamo kvalitetu za takav domet. Iran je postigao značajne rezultate u pojedinačnim susretima na ranijim Mundijalima, s Portugalom je igrao 1:1, u Rusiji izgubio od Španjolske 1:0, u Brazilu je Messi zabio za pobjedu Argentine 1:0 u 90. minuti. To je pokazatelj da se Iran može nositi sa svakim. Bio je na SP-u u Njemačkoj, Brazilu pa i na zadnjem u Rusiji, ima iskustva.
Biste li voljeli u Kataru igrati protiv Hrvatske?
- Bih, ali to bi bile emocija najjače snage. Srce bi mi bilo podijeljeno. Biti na Svjetskom prvenstvu i voditi reprezentaciju države sa 80 milijuna stanovnika i igrati protiv svoje zemlje, to bi bilo stvarno nezaboravno. Ne znam kako bih se nosio... Tribine bi bile pun navijača Irana i Hrvatske. Očekujem pravu nogometnu ludnicu, Iran će se u Kataru osjećati kao kod kuće, ja bih vjerojatno zaplakao kao pokojni Cico Kranjčar kad je vodio Hrvatsku protiv Brazila 2006. godine.
Mislite da Iran može pobijediti Hrvatsku?
- Ne mislim ništa. Rekao bih da smo sposobni i možemo se nositi sa svima. Ne bih ulazio u prognoze.
Hrvatska bi bila favorita, ali Iran bi imao šanse…
- Upravo tako. Hrvatska bi bila favorit, ali nikad se ne bismo predali.
Što kažete za tri i pol godine Vatrenih od Rusije do danas?
- Reprezentacija se dosta tražila nakon tako velikog uspjeha. Dogodila se smjena generacija. Gledali su u Iranu utakmicu s Rusijom, između naših sastanaka i analiza pratili smo prijenos s Poljuda na velikom platnu. Hrvatska je ponovno na tragu značajnog rezultata. Međutim, ne trebamo podcjenjivati sam dolazak na Mundijal jer puno velikih zemalja teško se probija tamo.
Zlatko Dalić je stigao iz arapskog svijeta i postao hrvatski izbornik, smatrate li da i vi zaslužujete tu šansu s Vatrenima jednog dana?
- Svaki hrvatski trener želi biti izbornik Vatrenih, to bi za mene bila velika čast. O tom potom.
Kakav imate odnos s Dalićem, i on je bio trener Rijeke?
- Imamo normalan odnos kao kolege.
Sada posjedujete argumente da HNS i na vas računa.
- Ne bavim se s time, uvijek sam imao ambiciju i volim svoj posao. Činjenica je da sam došao u priliku da mogu razmišljati o velikim stvarima. Kao što je i treniranje Irana velik i važan posao.
Igrali ste u Novalji prije dvadesetak godina, jeste li bili suigrač sadašnjeg predsjednika HNS-a Marijana Kustića?
- Nisam, ali znamo se iz toga vremena.
Možda vas nazove jednog dana…
- Totalno sam posvećen Iranu. Bilo je i sada nekih upita, ali imam posao. Potom što bude. Svjetsko prvenstvo mi je važnije od novca i bilo čega.
Pretpostavljamo da biste se htjeli okušati u europskom nogometu.
- Svakako, sanjam Španjolsku gdje sam igrao za Las Palmas i Compostelu. Španjolska je zemlja koju idealiziram. To bi bio moj san što se tiče klupskog nogometa.
Dinamo je u Hrvatskoj najuspješniji klub, biste li mogli s njim napraviti velike stvari?
- Ne razmišljam o Dinamu. U Hrvatskoj sam trenirao Rijeku i još neko vrijeme nemam namjere vratiti se u domovinu kao trener.
Kako gledate na Hrvatsku ligu?
- Bio sam na nekoliko utakmica Rijeke, u dva-tri navrata sam iz aviona stigao na stadion. Gušt mi je pogledati svoj klub. Imam solidno mišljenje o HNL-u s obzirom na ulaganja i to koliko smo mala zemlja. Možemo biti ponosni na hrvatski nogomet. Puno se i nepotrebno podcjenjujemo. Što se tiče tekuće sezone Dinamo je ponovno najbliži da bude prvak, rekao bih da će na kraju biti redoslijed: Dinamo, Rijeka, Osijek i četvrti Hajduk.
Bijelim s Poljuda dajete manje šanse?
- Manje. Iako je euforija i mediji Hajduk guraju u prvi plan, ali ne vidim ih kao nekoga tko bi osvojio prvenstvo ove sezone.
Posebno je velika priča oko Marka Livaja. U HNL-u ima igrača koji su više puta igrali za reprezentaciju od njega, ali on uživa status najveće ikone. Kao rijetko kada tko kod nas.
- Livaja je dobar igrač, pogotovo za HNL, a više ga se potencira zato što je iz Hajduka. Puno je pompe oko Hajduka pa je Livaja isplivao iz toga. Drago mi je da se i na taj način prati hrvatski nogomet, da se igračima koji su kod nas priznaju zvjezdani statusi...