Nastavkom klupskih prvenstava, logično je, hlade se i uzavrele emocije Mundijala u Kataru. Prvi se puta igralo u zimi, prvi je puta i da se desetak dana nakon SP-a treba odmah prebaciti na klupske frekvencije. Imajući u vidu kako se zahuktava prijelazni rok, jasno je da se fokus udaljio s doživljaja Katara 2022.
Hrvatska će vrlo brzo u nove natjecateljske izazove. I to vrlo zahtjevne. U mjesecu ožujku Vatreni igraju prve dvije (od osam) kvalifikacijske utakmice za Euro 2024. U subotu 25. ožujka dočekuje se Wales, a tri dana kasnije putuje u goste Turskoj. U rujnu, listopadu i studenom igraju se po dvije utakmice, još i s Latvijom i Armenijom. S obzirom na to da će to biti prve i skorašnje borbe Vatrenih, logično je očekivati kako će se Zlatko Dalić osloniti na brončane reprezentativce.
Pitanje svježine
No, još od osvajanja prvog mjesta u grupi Lige nacija počela je plamtjeti ambicija da se na Final Fouru ostvari prvi trofej u povijesti reprezentacije. Stvorio se dojam nakon prve pobjede nad Francuzima, te odličnih partija protiv Danske, da je Hrvatska moćna selekcija. Uspjeh u Kataru je tom dojmu dao i vjerodostojnost natjecateljskog dosega. Osvajanje brončane medalje je izuzetan uspjeh i točno je da je moglo biti možda i nešto više na Mundijalu. No, točno je i to da se Hrvatskoj lako mogao dogoditi pad već u grupi da je, recimo, Romelu Lukaku bio samo koji centimetar precizniji u međusobnom srazu.
Priča o uspjehu ili neuspjehu na turniru uvijek je vezana za detalje koji ih razdvajaju. Prisjetimo li se Rusije 2018., dovoljno je premotati film utakmice s Dancima, odnosno, napetost izvođenja jedanaesteraca, gdje je sve moglo simbolično stati u (ne)realiziranom kaznenom udarcu kapetana Modrića. Tanka linija koja na turniru dijeli junake od tragičara, i obrnuto.
Upravo zbog tih turnirskih specifičnosti, nužnosti poklapanja forme, zdravlja, doze sreće, predstojeći Final Four u Nizozemskoj bit će još jedan vrlo težak turnir za Vatrene. To je, doduše, najkraći reprezentativni summit Hrvatske jer 14. i 15. lipnja igraju se polufinalne utakmice, da bi 18. lipnja u Enschedeu i Rotterdamu bile utakmice za treće, odnosno, prvo mjesto. Bitno je napomenuti kako se FF održava nakon vrlo duge i posebno za neke igrače i reprezentacije naporne sezone. Radi ilustracije, Dinamove reprezentativce FF očekuje točno godinu dana od početka priprema za sezonu 2022./23., što znači da su njegovi igrači praktično non stop, bez odmora, u natjecateljskom pogonu.
Kako je slično i drugim igračima, možda par tjedana kasnijeg početka sezone, jasno je da će pitanje svježine imati vrlo značajan utjecaj na formu reprezentacija. Tim prije što još nitko ne može procijeniti kakve će efekte na formu reprezentativaca imati napori Svjetskog prvenstva. Za značajan broj hrvatskih reprezentativaca ritam igranja do Final Foura je praktično non stop, pa će više njih stići u Nizozemsku sa 60-ak utakmica u nogama.
Mogući problemi
Često stručnjaci znaju kazati da je veći problem u glavama, a ne nogama, jer igrači su psihički iscrpljeni nakon tako intenzivnih i zahtjevnih sezona. Finiš će sezone biti osobito napučen utakmicama. Španjolska, Engleska, Francuska i Hrvatska završavaju sezonu 4. lipnja, dok nizozemska, engleska i njemačka liga zaključuju prvenstva do 28. svibnja. Problem za naše može biti finale Lige prvaka, 10. lipnja u Istanbulu, jer po tradiciji već desetak godina imamo predstavnika na prestižnoj utakmici. Finale Eurolige je u Budimpešti 31. svibnja, a Konferencijske lige u Pragu 7. lipnja...
No, što nam FF nudi u natjecateljskom smislu? Prije svega treba imati u vidu kako su nam suparnici iznimno jaki. Španjolska, Italija i Nizozemska su selekcije koje Hrvatska može pobijediti, ali spada u realnost da može od svakog navedenog izgubiti. Po posljednjem rejtingu FIFA-e Nizozemska je šesta selekcija, iza nje dolazi Hrvatska, dok su Talijani osmi, a Španjolci trenutno deseti. Već ovi pokazatelji sugeriraju da konkurencija Final Foura ne nudi favorita. Svaki sudionik ima plusove i minuse na tom kratkom turniru.
Novi entuzijazam
Uz dodatak da su svi sudionici, osim Hrvatske, osvojili bar jedan pobjednički trofej. Italija ima čak 11 odličja, s 4 osvojena mundijala, 2 Eura, plus po 2 srebra u obje konkurencije te jednu broncu. Španjolska je bila prvak svijeta, tri puta prvak Europe i jednom doprvak kontinenta. Nizozemska ima jedan europski naslov, ali i tri mundijalska srebra i jednu broncu...
Italija je, dakle, dva puta zaredom propustila Mundijal, što je za njih katastrofa. No, imaju europski naslov od prošle godine te veliki motiv da kroz FF barem djelomice isperu gorak okus koji imaju kao gledatelji turnira u Kataru. Uspjeh na FF bi bio važan zbog novog entuzijazma koji je potreban reprezentativnoj priči Azzurra...
Španjolska je podbacila i u Kataru, te sada s novim izbornikom ide u novi ciklus. Luis de la Fuente bio je izbornik U-19 i U-21 selekcije te je osvojio s njima dva naslova europskog prvaka. Pobijedio je Bišćanovu Hrvatsku lani u četvrtfinalu EP-a u Mariboru...
Nizozemska je domaćin i već je to velika prednost. Bili su solidni u Katarum, ali su zaustavljeni na jedanaesterce s Argentinom. Louisa van Gaala zamijenio je Ronald Koeman, koji dobiva pomlađenu i sada ipak iskusniju grupu igrača. Ona s Van Gaalom nije izgubila niti jednu od 20 utakmica, nakon smjene De Boera i poraza od Češke u lipnju 2021. godine...
Dobar skor
Gledajući povijest, Hrvatska ima najbolji omjer s Italijom (3-5-0), dok s Nizozemskom u dvije utakmice Vatreni imaju povijesnu pobjedu za broncu 1998., te poraz u prijateljskom srazu u Splitu (0:3). Španjolci su u devet utakmica pet puta porazili Vatrene, a naši imaju uz remi i tri pobjede...
Hrvatska ima pokriće u ambiciji da osvoji prvi pobjednički trofej u 32-godišnjoj povijesti. No, treba imati u vidu činjenicu da je konkurencija vrlo oštra, te da su sve opcije rezultata moguće za sva četiri sudionika. Kao i uvijek presudna će biti turnirska forma i splet poklapanja.
Tri korekcije za Final Four
1. Igra s dvije ‘šestice’
Pokazalo se protiv Maroka kako izostanak prve “šestice” Brozovića može biti kompenziran korekcijom sustava igre. U ovom slučaju to je bila postavka s dvije “šestice” unutar 4-2-3-1 i to s Lukom Modrićem i Mateom Kovačićem. U spomenutoj utakmici je to izvrsno funkcioniralo. Vatreni su bili čvrsti u bloku, kontrolirali su igru, a jedan od spomenuta dva vezna mogao se naizmjenično uključivati u ofenzivni dio igre. To se potvrdilo kao najbolja alternativna opcija za vezni red kad izostaje netko od trojke standardnih, pogotovo optimalna “šestica” kao Brozović.
2. Ivan Perišić lijevi bek
Iako se dosta hvali njegov ofenzivni učinak u Kataru (1 gol, 3 asista), tehničko-taktički impresivniji je dojam Perišić ostavio u defenzivnoj igri. U više je navrata izvanredno spašavao situaciju u obrani kao lijevo krilo, što je očiti pokazatelj da je u tri godine s Conteom i Simoneom Inzaghijem besprijekorno ovladao linijama bočnog igrača u 3-5-2 sustavu. Perišić realno više nema onaj brzi prvi korak da bi iz mjesta mogao pobjeći suparniku. No, ima izvanredne tajminge prodora kad dolazi iz drugog plana. Fizički je moćan i protiv Maroka se vidjelo koliko je obrana bila čvrsta, a napad snažniji s njime na beku i Oršićem na krilu.
3. Jačanje špice
Realan je dojam kako Vatrenima treba više napadačke moći. Iznova se pokazuje da kompenzacija manjkavosti teško ide ako se igra s više sličnih profila špice. Dok se ne etablira neka nova napadačka varijanta, čini se logičnijim imati kompoziciju ili s jednim višim i drugim bržim napadačem (recimo u 4-3-1-2, 4-4-2), ili s nižom špicom, ali onda uz dva hitrija ofenzivna igrača (4-3-2-1). Jasno je da ti izbori ovise i o viziji kakvu će igru Hrvatska imati, više u opreznoj formaciji (blok pa na kontre) ili će biti dominantna i napadati suparnika u postavljenoj obrani.