Nikad nisam niti pomislio da ću ovdje ostati deset godina i ispisati ovakvu priču. Realan sam čovjek, svjestan da nisam Ronaldo, Messi ili Harry Kane, ali vrlo sam ponosan na sebe, preskroman je Andrej Kramarić dok komentira vrhunac klupske karijere.
Nastupom protiv Borussije Mönchengladbach 34-godišnjak je upravo postao hrvatski rekorder u bundesligaškoj konkurenciji: odigrao je već 302 utakmice za Hoffenheim, čime je zasjeo na prijestolje koje je godinama pripadalo Zvonimiru Soldi. U navedenoj utakmici s ‘Gladbachom usput je hat-trickom dodatno napucao svoj golgeterski račun stigavši do brojke od 150 pogodaka (132 u Bundesligi). Ne treba naglašavati da je Kramarić uvjerljivo najbolji strijelac u povijesti kluba (prvi susjed na ljestvici Sejad Salihović zaustavio se na učinku od 67 golova), ali za orijentaciju našoj publici zanimljivije bi moglo biti da su važni hrvatski protagonisti na bundesligaškim stadionima danas tek točkice u Kramarićevu njemačkom retrovizoru. Ivica Olić postigao je 107 golova u dresu HSV-a, Bayerna i Wolfsburga, Mladen Petrić je za Dortmund i HSV zabio ukupno 89, a Mario Mandžukić u dresu Wolfsburga i Bayerna stigao do 68 golova.
- Znam da neću igrati do 50. godine i zato želim uživati u trenutku. Cilj nam je nastaviti pobjeđivati i dohvatiti mjesto u Ligi prvaka - objašnjava Kramarić koji je od dolaska u Hoffenheim ulogu klasičnog napadača zamijenio rolom ofenzivnog playmakera i svejedno zadržao visoke golgeterske standarde. U deset sezona samo jednom je kraj kampanje dočekao s jednoznamenkastim učinkom, a svoj bundesligaški rekord dosegnuo je u sezoni 2020/21 kada je sa 20 golova puhao za vrat Lewandowskom i Haalandu
Kramarić je nekoć davno slovio za najboljeg strijelca u povijesti Dinamove omladinske škole, kao dječak od tisuću golova, ali je status hrvatskog reprezentativca (112 nastupa, dvije medalje sa SP-a) spletom okolnosti bildao u Hoffenheimu. Rijedak je, ali ne i unikatan primjer među hrvatskim nogometašima koji su postali legende, ako ne i maskote, klubova na neočekivanim adresama.
Već spomenuti Zvonimir Soldo iz pozadine je nadzirao radove ‘magičnog trokuta‘ Elber - Balakov - Bobić kao produžena ruka trenera, budućeg njemačkog izbornika, Joachima Löwa. Za Vfb Stuttgart je igrao deset godina, od sredine devedesetih kada je prešao iz Dinama, a umirovio se na pragu veteranske dobi prepustivši Luki Modriću da nastavi pomicati biološke granice. Soldo je sa ukupno 399 nastupa (izvor transfermarkt) četvrti na ljestvici najdugovječnijih Stuttgartovih igrača. Vrhunac boravka u Mercedesovu gradu dogodilo se 1997. kada je momčad osvojila njemački kup, a nekoliko godina kasnije je kao doprvak izborila i plasman u skupinu Lige prvaka.
Drago Vabec posebna je priča u ovoj tematskoj ladici jer su mu za titulu najvećeg igača u povijesti Bresta bile dovoljne samo četiri godine boravka u Bretanji. Natrčavši prije dvije godine u Ulcinju na nekadašnjeg Brestova centarfora Milana Radovića, potpisnik ovih redaka morao je pitati kakav je zaista bio Vabec.
"U životu nisam igrao s boljim nogometašem. Volio bih da istu stvar mogu reći i za njegov karakter, ali...", odgovorio je nekadašnji as Rijeke.
Vabec je u Brest stigao kao veliko ime iz Dinama, jugoslavenski reprezentativac, ali za relativno male novce (660 tisuća franaka) jer nije htio u probu na Tottenham, a ocijenio je da mu bundesligaški nogomet ne odgovara. Kada se 2016. godine vratio u grad primiti nagradu iz ruku navijačkih vođa, otkrio je da nikada nije požalio zbog odluke jer se u Brestu osjećao voljenim, a vlasnici kluba su uvijek bili korektni prema njemu. Za četiri sezone postigao je 60 golova.
"Za Brest su igrali veliki igrači od kojih ističemo najveća imena: Franck Ribery, David Ginola, Bernard Lama, Claude Makelele, Vincent Guerin, Paul Le Guen, ali najveća klupska legenda je Drago Vabec", citirali su tom prilikom navijače u loklanom dnevniku Ouest France.
Pokojnom vrataru Ivanu Turini za dostizanje sličnog statusa u Stockholmu je bilo dovoljno čak i manje vremena: legendom kluba postao je za samo tri sezone (2010-13) tijekom kojih je AIK-ove navijače kupio srčanim nastupima i srdačnim karaktero. Turina u švedskom klubu nije stigao osvojiti trofej, odigrao je samo 65 utakmica, ali je njegova iznenadna smrt u 32. godini pokosila navijačku obitelj kluba i fanovi od tada svake godine hodočasnički obilaze njegov grob na Miroševcu, a na utakmicama u 27. minuti (uspomena na broj koji je nosio) počinju skandirati prezime hrvatskog golmana.
Ako govorimo o igračima iza kojih ne ostaje samo uspomena nego monumentalan ‘legacy‘, onda je Darijo Srna u Šahtaru svakako kategorija za sebe. Tjelesno moćan kao Cafu, s ‘kiflom‘ na tragu Davida Beckhama, u svojim najboljim godinama Srna je mogao birati između Barcelone, madridskog Atletica i više engleskih klubova, ali cijeli život ostao vjeran Donjecku skupivši kroz 15 godina više od 500 nastupa za ‘rudare‘. Tek je na kraju karijere kratkim izletom u Cagliari odlučio biografiji dati glazuru jedne glamurozne lige, ali se odmah zatim vratio u drugu domovinu kako bi preuzeo ulogu prvog operativca kluba koji već 20. godinu živi kao izbjeglica...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....