Petar Šegrt je 27 godina profesionalni trener, imao je i ranije zapažene rezultate, ali to što radi s Tadžikistanom proslavilo ga je u svijetu. Najsiromašniju državu Srednje Azije, koja ima deset milijuna stanovnika, doveo je do četvrtfinala Azijskog kupa eliminiravši Ujedinjene Arapske Emirate čiji je izbornik Portugalac Paulo Bento, a u momčadi imaju i Brazilce.
- Na utakmicu je čarterom došlo 150 ljudi iz Tadžikistana predvođenih dopredsjednikom države, svi smo zajedno u hotelu slavili, ali u jednom trenu sam zatvorio oči i povukao se, bolje mi je da nisam gledao što rade - kazao nam je 57-godišnji Hrvat jutro nakon golemog trijumfa u osmini finala udarcima s bijele točke.
Na Ahmad bin Ali stadionu u Kataru na kojem je Hrvatska igrala s Belgijom na Svjetskom prvenstvu. To je škola Zlatka Dalića, tako i on ode u sobu i ostavi ekipu da sama fešta...
- Ha, ha, tako i ja to radim. Radije sam pogledao analizu, a oni neka slave. Dao sam im da duže spavaju, pa se idemo pripremiti za dalje. Moramo još jednom probati izdržati, nekako ćemo izgurati. Nemojte zaboraviti da igramo bez trojice najboljih igrača.
Šegrt je rođen u Đurđevcu, s četiri godine obitelj mu se preselila u Njemačku pa će za sebe kazati da je po metodama rada njemački trener, a govori mješavinom kajkavskog narječja i standardnog hrvatskog jezika s ponekim dodatkom bosanskih izraza. Radio je u BiH, a i voli se družiti s Bosancima...
- Bolje govorim njemački i engleski jezik nego hrvatski, pričam kako sam naučio od svojih i na ulici...
Može li Tadžikistan do kraja, do totalne senzacije?
- Mi smo već dvaput proslavili kao da smo osvojili Azijski kup. Kad smo prošli skupinu i sada nakon Emirata. Za sebe već smo osvajači i pobjednici, ali idemo dalje, da vidimo koliko ga još puta možemo osvojiti. Ako i ne budemo konačni pobjednici, mi smo pobjednici, a kad bismo zaista podignuli pobjednički pehar, ne znam što bi bilo - smije se Šegrt odlično raspoložen.
Čudesna je moć nogometa, Tadžikistan, koji jedine olimpijske medalje ima iz borilačkih sportova i gdje je hrvanje pojam za sport, potpuno je “otkačio”.
- Za vrijeme utakmice nikoga nema na ulicama, a kad završi cijela država je vani. Slavi se, pjeva, pleše, to je euforija kakvu Tadžikistan u svojoj povijesti ne pamti. Ništa se slično nikad nije zbivalo. Kažu mi da se za vrijeme Azijskog kupa 100 tisuća djece upisalo u nogometne klubove. Prije utakmice s Libanonom navratio je do nas predsjednik države koji je bio u službenom posjetu Kataru, pozdravio igrače, a meni je nakon ove pobjede poslao posebnu čestitku i poruku. Igrači su dobili vrhunske premije, ali ne bih o novcu. Samo ću kazati da sam odredio još jednu novost za njih - svi dobivaju jednako. I kapetan i onaj koji nije igrao niti minutu. To je također pridonijelo sjajnoj atmosferi koju imamo. Moja nagrada igračima je što sam ishodio da na četvrtfinale čarterom dođu obitelji. Dečki mi govore da me vide kao oca.
Raniju pobjedu nad Libanonom i prolaz skupine posvetili su bolesnom centarforu Manučehru Džalilovu kojem je u rujnu dijagnosticiran rak...
- On nas je golovima doveo na Azijski kup, a sad se već dugo vremena bori za život. Bio je tri mjeseca na teškim kemoterapijama u Rusiji te ovog časa bolje izgleda, no nedostaju nam još i glavni veznjak i desno krilo Kamolov koji je dobio crveni karton i tri utakmice neigranja. Za kadar kao što je naš to je jako teško. Ali svi su ovdje, Džalilova sam preko Saveza uspio dovesti u Katar. Ponekad s nama radi na treningu, igra s loptom, on je moj drugi kapetan bio i ostao. Ne želimo mu uzeti nadu, to mu puno znači, daje intervjue, moralno je to velika pomoć njemu, ali i nama jer svi ga volimo, a osim toga brat mu je “desetka”. Ima smo dva bratska para jer brat veznjaka koji se ozlijedio Amirbeka Džurabajeva je stoper. Izgubili smo dva ključna igrača.
Kome ste zatim posvetili pobjedu nad Emiratima?
- Bratu strijelca Vahdata Hanonova. Rasplakao se na pres konferenciji, donio dres s bratovim imenom, koji je ubijen prije godinu i pol dana u Rusiji. Nešto se dogodilo, ne bih komentirao pod kojim uvjetima.
S Emiratima su vodili, nisu zabili šanse, pa doživjeli dramu, odlučivali su udarci s bijele točke 5:3 (1:1).
- Sami smo inscenirali dramu. Imali smo tri “mrtve situacije” za drugi gol, pa smo ga primili u 95. minuti bez veze. Ako ne zabiješ, dobiješ ga. Trenirali smo “penale”, malo filozofijski. No, mentalno je jako teško nakon što ispustiš pobjedu igrati dalje. Dobro se svi sjećate što se nama dogodilo u Beču s Turskom 2008. godine. Razgovarao sam o tome sa Slavenom Bilićem. Slično mi se zbilo u kvalifikacijama za SP s Jordanom gdje smo primili pogodak 16 sekundi prije kraja. Ovaj put nismo pali, držali smo energiju. Kod jedanaesteraca sam imao stopostotnu sigurnost da dobivamo zato jer imamo strašnoga golmana.
Što za vas znači da je Tadžikistan najsiromašnija država Srednje Azije?
- Zavisi što je za vas siromaštvo. Ako je kriterij novac onda može jesmo najsiromašniji, ali po ljudima nismo. Imamo srce u Tadžikistanu, lijepe stvari, talent...
Predsjednik FIFA-e Gianni Infantino nahvalio je prvog čovjeka tadžikistanskog saveza Rustama Emomalija da je napravio veliki napredak. On je inače najstariji sin predsjednika države Emomali Rahmona koji vlada od 1992. godine, dok je Rustam ujedno i gradonačelnik glavnog grada Dušanbea.
Kao trener radim njemačkim stilom, slijedim filozofiju Joachima Löwa, ali za mnoge stvari primjer koji trebaju slijediti dajem im iz Hrvatske
- Dobro znam Infantina već 18 godina još dok je radio u UEFA-i. Bio je prije osam mjeseci u posjetu Tadžikistanu.
Kaže da su igrači njegovi heroji.
- U Kataru nas sada zovu “crni konj” turnira i nitko ne zna koliko ćemo daleko doći. Napravio sam atmosferu u ekipi. Tražim veliku disciplinu, ali nakon pobjede razbiju mi naočale, zaliju me vodom, nakon pobjede može sve... Samo iza pobjede. Mi smo kao Hrvatska, mala država, ali drži nas zajedništvo.
Hrvatsku ima navodite kao primjer?
- Normalno. Kao trener radim njemačkim stilom, slijedim filozofiju Joachima Löwa, ali za mnoge stvari primjer koji trebaju slijediti dajem im iz Hrvatske kao male države koja je puno toga postigla.
Što možete dalje?
- Idemo na sve ili ništa. Mi smo autsajder koji je odigrao četiri utakmice. Tank je prazan, moramo ga napuniti.
Ugovor mu istječe na kraju Azijskog kupa. Ponude pljušte...
- Pitali smo mu ovdje novinari, odgovorio sam da ću prvo razgovarati s Tadžikistanom. Javljaju se i nacionalni savezi i klubovi, pa i iz Europe, svima kažem - hvala, ali previše volim svoje igrače da bih sada razgovarao o tome. Poslije ću odlučiti.
Nakon utakmice igrači su ga bacali u zrak, a svijet je obišla scena kako tješi vratara UAE-a Khalida Eisu.
- Izbornik Bento mi je čestitao, vidio sam da kod vratnice leži njihov golman i plače. Došao sam ga podignuti, zagrliti, tome je dan veliki publicitet iako je to za mene normalno. Prije svega smo ljudi, nisu lake emocije kad se izgubi takva utakmica.