Hrvatska je u ožujku 2013. godine s 2:0 pobijedila Srbiju na čijoj je klupi tada bio Siniša Mihajlović, a čija je prerana smrt u 53. godini života rastužila nogometni svijet. Mihajlović je spomenute 2013. godine, mjesec i pol dana prije te utakmice, dao veliki intervju za Sportske novosti.
Osim o utakmici, govorio je i o brojnim zanimljivim nogometnim i nenogometnim temama. Prije tog susreta, ključnog za prolaz skupine i odlazak na SP u Brazilu, Mihajlović je pucao od samopouzdanja.
"Osjećam se prilično dobro, a tako ću se i osjećati na dan utakmice. Nemam baš nikakvih problema s emocijama, stanjima i očekivanjima. Srpski me savez (FSS), uostalom, i želio zbog ovakvih situacija, a one su umnogočemu odredile moju odluku", rekao je Mihajlović pa dodao:
"Jedan od glavnih razloga zašto sam prihvatio ponudu FSS-a, bila je upravo - Hrvatska! Ja sam, naime, uvijek obožavao igrati protiv Hrvatske. Ne samo zbog iskustva, koja su odlična, već i zbog činjenice što sam uvijek uživao kada izađem na travnjak, a cijeli ti stadion zviždi, vrijeđa te... Po meni, nema ljepših utakmica od takvih. A kada u njima još pobijedite, užitak je neponovljiv."
Pobjedu ipak nije ostvario, ali našem je novinaru otkrio brojne zanimljivosti koje donosimo u nastavku:
Kako biste se opisali kao trenera? Gdje ste jaki, a gdje tanki, je li vam glavni forte taktika ili - retorika?
"Ne radi se o jednoj vrlini. Trener, ili izbornik, svejedno, mora imati mnogo odličnih, odlučujućih, ingenioznih faktora. Treba uvijek znati da treniraš i igrače, i navijače, i novinare, i čelnike klubova... Pa tek onda na red dolazi priča. A ja sve što pričam to sam i prošao, jer sam imao veliku karijeru. Dakle, ja ne izmišljam, ja nudim istinu. A to je vrlo važno, jer bitno je vjerovati u ono što pričaš. No svjestan sam da sam mlad trener, stoga svaki čas koristim za dodatno obrazovanje. Unutar minule godine, bio sam sedam dana kod Mourinha, sedam dana kod Guardiole, sedam dana kod Kloppa... Želio sam vidjeti gdje sam."
I gdje ste?
"To će pokazati vrijeme. Znate, ja ovaj posao volim, ja ga ne radim zbog novca. Meni novac više nije važan, ja sam svoju egzistenciju osigurao."
Tko vam je trenerski uzor, zbog karaktera najviše sličite Mourinhu?
"Nemam klasičnog uzora. U igračkoj sam karijeri, naime, imao pregršt velikih trenera, a od svakog od njih uzeo sam djelić za koji sam procijenio da im je najbolja strana; od Zaccheronija taktiku, od Boškova disciplinu, od Erikssona motivaciju... a uz taj sam spoj dodao i nešto svoga. No uvijek moraš učiti, naš je posao sličan liječničkom ili odvjetničkom, uvijek se moraš nadograđivati."
Je li vam disciplina vrlina ili mana. U kratkom ste roku iz reprezentacije izbacili Ljajića, a nedavno je Srbiji leđa okrenuo i Nemanja Matić. Radi se o dva vrlo nadarena igrača. Kajete li se?
"Niti slučajno! Možda se oni kaju, ja - nikako. Objasnio sam igračima odmah na početku: Svi ste i standardni igrači, ali ste svi i rezerve! Nema pretplaćenih na mjesta bez obzira na status u klubu, bez obzira tko ste i kako ste zovete. Ujedno sam pak silno postrožio disciplinu jer prije se nije znalo tko pije, a tko plaća, okupljanja su bila prilično opuštena. To su moja pravila i njih se ne odričem. Ovo je strašno kompleksan posao, sve moraš držati pod kontrolom, inače ti prijeti kolaps, tako to ja doživljavam. A disciplina u cijeloj priči igra strašno bitno ulogu. Imam, recimo, petero djece. Kada se na jednog izderem, a on je emotivac, on se rasplače i slomi; dakle, postupio sam pogrešno. A ovoga drugog nakon gluposti pogladim po kosi, no on je "razbojnik", i ponovno nisam napravio ništa. Ista je stvar i u trenerskom poslu. Moraš, dakle, razmišljati o svemu i svakome pristupiti individualno, ako kreneš generalizirati, naje... si."
U Srbiji je nakon vašeg izbora nastala opća euforija, na prvu prijateljsku utakmici sa Španjolskom u St. Gallenu stiglo je 15-ak tisuća navijača. Pola godine nakon, čini se da je euforija isparila, a od hvaljenog spasitelja postali ste tip kojem reprezentaciju slažu menadžeri. O tome bruji javnost, o tome pišu tamošnji mediji. Kako to komentirate?
"Znao sam otpočetka na koji ću način biti dočekan, ali također sam znao još jednu stvar: Srbi mogu oprostiti sve, ali uspjeh - ne! Iako, takve me priče uopće ne diraju. Vjerujem u sebe i u svoje momke, ne živciram se zbog vanjskih utjecaja koji isključivo jačaju kada vide impresivni tuđi životopis."
A priče o pozivanju igrača s čijim ste menadžerima u vrlo prisnom odnosu?
"Tužio sam doslovce sve koji su napisali da stavljam igrače "svojih" menadžera. Ti će novinari takve napise morati argumentirati na sudu, a siguran sam da ću te tužbe dobiti te potom taj novac darivati u dobrotvorne svrhe. Zaista sam svjestan da se nekome mogu sviđati ili ne, javna sam osoba, ali ako se zadire u moj privatni dio, to nipošto nije u redu. U životu imam apsolutno sve što mi treba, dakle, neovisan sam čovjek kojemu nije potreba ulaziti u tamne sfere posla. Uostalom, jedan od razloga zašto mi je FSS ponudio posao izbornika činjenica je da na mene nitko ne može utjecati. A taj je važan fakt pri dobivanju posla možda uvjetovan i nekim stvarima koje su se u reprezentaciji događale u prošlosti. Sve drugo su insinuacije koje buše moju osobnost i moje poštenje. To ne dopuštam! Ja, naime, zovem igrače za koje mislim da mogu odgovoriti mojim zahtjevima."
‘Naravno da ćemo pljeskati hrvatskoj himni‘
Vi i Igor Štimac zbog sukoba u prošlosti personalizirali ste ljuti maksimirski boj. U kakvim ste danas odnosima, o čemu ste razgovarali na onoj famoznoj varšavskoj kavi?
"Pozdravili smo se, sjeli, pričali o starim vremenima, dogovarali da ne dižemo tenzije..."
Tko je platio kavu, vi ili Štimac?
"Ne sjećam se više, mislim da je bila plaćena već prije."
Koliko će vaš međusobni odnos utjecati na utakmicu?
"Što se tiče mene i mojih igrača - bit ćemo superkorektni. Što će se pak događati na tribinama i pripadajućem folkloru, zaista ne znam, no mi moramo dati primjer. Znate, ako sam ja, kojem su spalili kuću, prognali i ubili rodbinu, mogao prijeći preko svega, trebali bi i ostali. Trebali bi zaboraviti sve što je bilo. Ne trebamo živjeti zajedno, ali bismo se trebali cijeniti, međusobno respektirati. Odrasli smo ljudi, to su prošla vremena, ponavljam, ako se ja nakon svega što sam prošao okrećem sutrašnjici, onda se valjda mogu i ostali."
Uveli ste novinu da vaši igrači plješću tuđim himnama. Hoće li pljeskati i hrvatskoj?
"Naravno da ćemo pljeskati hrvatskoj himni. To je jedna od novina koje sam uveo. Prije su naši igrači zviždali tuđim himnama. A moja reprezentacija sada plješće. To je respekt! Tako je bilo od Španjolske nadalje, a na utakmici s Belgijom naš su primjer prihvatili i navijači koji su pljeskali suparničkoj himni. Tako će biti i dalje, pa naravno i protiv Hrvatske. Kakva će biti vaša reakcija, u to ne ulazim, Kazat će štogod i o vama. Evo, u Makedoniji mi plješćemo njihovoj himni, a oni na našu raspale koncert zvižduka... Da se vratim na Maksimir. Što se tiče nas sudionika, mi ćemo pružiti pozitivan primjer, a što će se dogoditi na tribinama pitanje i odgovor leži na državi koja takve stvari treba riješiti."
‘Arkan je spasio život mojoj teti, ali bio mi je samo sportski prijatelj!‘
Ne biste ste se sigurno okrenuli sutrašnjici da je prošao Štimčev prijedlog da početni udarac izvede general Gotovina.
"Niti slučajno. Mi tada ne bismo izašli na teren! To vam govorim pod punom odgovornošću, sve ipak ima svoje granice! To, na koncu, nema veze sa sportom!"
Kako ste doživjeli tu Štimčevu izjavu?
"To sigurno nije bila jedna od njegovih najboljih izjava, iako sam vidio da se kasnije od nje distancirao, otklonio. Svatko, doduše, ima pravo na grešku, iako ne znam gleda li on to uopće kao svoju grešku..."
Dobro, ali imali ste i vi koketiranja s nacionalizmom, pogotovo za igračke karijere kada su navijači Lazija izvjesili podršku Arkanu.
"To nema veze sa mnom, ne znam koliko to puta moram ponavljati! To je bila ideja navijača Lazija kojoj sam se ja protivio. Nisam to nikako želio i otišao sam do predsjednika kluba tražeći sastanak s vodstvom navijača. Oni su došli i obećali da ga neće izvjesiti, ali ipak jesu i zbog toga sam s njima ušao u veliki sukob."
Ne možete osporiti da vam je Arkan ipak bio blizak prijatelj?
"Bili smo prijatelji, ali sportski prijatelji. On je bio vođa navijača Crvene zvezde, kada sam ja igrao u Zvezdi, a kasnije je uvijek bio na pripremama reprezentacije. I ne osjećam se krivim što je Deju Savićevića i mene volio više od ostalih. Ne želim ga se odreći jer bih bio licemjer. Svi smo, uostalom, radili gluposti, kretenarije. I mi, i Hrvati. Ubijalo se s obje strane, zašto se lažemo, pa nitko nije ni čist niti nedužan! Arkan je, konačno, spasio život mojoj teti (majčina sestra). Bila je zarobljena od strane srpske strane, on ju je uočio i spasio zbog mene. To se cijeni."
‘I da sam zaigrao u Dinamu, nikad se ne bio odrekao Srbije‘
Zašto ‘80-ih niste završili u Dinamu, zbog Ćire?
"Iz dva razloga: prvo, Ćiro je želio da se ošišam, a meni nije padalo napamet, a drugo; tražio sam 20.000 tadašnjih maraka za četiri godine. Kazali su mi da ne daju mladim igračima takav novac, već stipendijski ugovor. Nije mi palo na pamet tako nešto i otišao sam."
Je li vam žao?
"Nije, bio sam s Dinamom na jednom juniorskom turniru, osvojili smo ga, a ja sam bio i najbolji igrač i najbolji strijelac. Jednostavno, nismo se dogovorili. Da možda nisam napravio ovakvu karijeru, bilo bi mi žao, ovako nije..."
Majka vam je Hrvatica. Da ste tada završili u Dinamu, možda bi danas bili - hrvatski trener...
"Ne, niti slučajno! Uvijek sam se osjećao Srbinom! Da se i ostvario transfer, ne bih se mogao niti želio odreći svojih osjećaja..."
