Kad je Zinedine Zidane, po drugi puta u pet godina, zahvalio na daljnjoj suradnji Florentinu Perezu, malo tko se dubinski pitao u čemu je problem. Jer ako velikan nogometa, koji je trenerski radio samo u Realu (omladinska škola, druga momčad, prva momčad dva mandata), u dva navrata sam otkazuje suradnje nakon velikih uspjeha, onda je to jasan znak da nešto u toj priči ne štima.
Zidane je poseban tip bio kao igrač, virtuoz, i znao je imati naoko iznenađujućih odluka. Bio je i sportski direktor i savjetnik Perezu, a onda se okušao kao trener i postigao je sjajne rezultate. Sve vrijeme, odaju upućeniji izvori, Zidane je najveći problem imao s "napucima" kluba, odnosno vrhuške. Trebalo bi igrati ovako, trebalo bi trenirati onako, ovi su mladi bolji, oni stariji su suvišni. Sukladno karizmatičnosti, ali i rezultatima koje je postigao, Zidane se odupirao tom stisku kluba, ali je jednom praznih baterija shvatio da ne želi i dalje raditi u takvom ozračju.
Zidanea, otkako je prije skoro tri godine (lipanj 2021.) otišao iz Reala, stalno virtualno sele iz kluba u klub koji ima trenerske probleme ili želje. Zašto se Zidane ne odlučuje za nekog od brojnih velikih i bogatih klubova u Europi? Neki kažu da je odveć komotan, drugi misle da ne voli rizik, treći su uvjerenja ne želi trenirati tamo gdje mu je sličan presing kao u Realu,. Jer za razliku od madridske zbilje ne bi imao poželjni štit karizme i povijesti odnosa u klubu, a što je osigurač barem u prvoj jačoj krizi rezultata. Iako ga je PSG uporno zvao, Zidane nije prihvatio i zbog druge nuspojave današnjih tzv. modernih odnosa, a to je pripadnost klubu koji je u stalnom sukobu s onim koji ga zove. Dakle, Marseille je Zidaneov dom i bilo bi mu jako teško "izdati povijest" za atraktivnu klupu PSG-a...
Karizmatični likovi
U trećem mileniju nogometa evoluirali su drugačiji odnosi u usporedbi s onima iz 1990-ih. Nogomet je na (naj)višim razinama postao korporacijska priča. Ulazak globalnog investicijskog kapitala nogometni je sport postupno "odnarodilo". Među inim je stvorilo goleme razlike između velikih klubova i tzv. srednjeg sloja, a odmak od tzv. "ostalih" je kao od druge planete. Dijelom i zato se forsira elitiziranje velikih, kojima je već muka igrati i sa "srednjima", a kamoli sa siromašnijima.
Zbog tih odnosa danas je trenerima jako teško postati "veliki treneri". Gotovo da nema razlike u interpretaciji igre. Veliki klubovi moraju napadati, svi ostali se uglavnom brane i igraju na kontre. Sve je predvidljivo, nogomet postaje monoton i gotovo da gasi emociju. Velikani su u svom filmu, i obzirom na to da je ulaskom "fondova" proširena financijska moć barem 20-ak klubova tog ranga, njihova žeđ za velikim igračkim imenima ima samo jednu težu muku, a to je locirati veliko trenersko ime. U nacionalnom prvenstvu samo je jedan trener i klub uspješan, svi drugi ispod su neuspješni. U Europi je samo jedan trener i veliki klub šampion, svi su ostali gubitnici, uključujući i viceprvaka koji nenadano (kao Inter lani) dođe do velikog uspjeha kakvo je finale.
U takvoj situaciji pogotovo su ne-nogometno nastrojeni vlasnici, koji dišu sukladno financijskim efektima, veliki konzumenti imena. Kako na terenu, tako i na klupama. Uzmimo primjer Chelseaja, koji je iz bogatog vlasništva u eri Abramovič prešao u bogato vlasništvo ere Boehly (američki fond). Abramovič je unio kapitalističke logike na Stamford Bridge, ali kako je vrijeme pokazivalo, zadržao je kakvu-takvu liniju tradicija i logičnih nogometnih odnosa. Njegov nasljednik je sve to amerikanizirao i pokušava raditi show program, troši enormne količine novca, a rezultati su očajni. No, njegovi bliski suradnici govore da su "brojke" dobre, jer se kompenziraju na nekim drugim poligonima prihodovanja. A nogomet?
Kad je Ancelotti prije 9 godina dobio otkaz u Realu Perez je skupu momčad dodijelio domaćem liku, Benitezu. Koji se pokazao nedorastao, pa je odmah pozvan Zidane da statusom ikone smiri okruženje i proba učiniti iskorak. I uspio je, i te kako, ali kad mu je Perez dojadio, otišao je i Real je počeo glavinjati. Lopetegui, Solari brzo su se ugasili. I što je učinio Perez? Zamolio je Zidanea, u ime prijateljstva, da se vrati. I vratio se Francuz, opet uspješno, ali je opet i otišao. I što je učinio Perez? Vratio je Ancelottija. Koji dobro gura.
No, ti izbori ukazuju kako je na tržištu nedostatak karizmatičnih likova koji barem u startu imaju vjerodostojnost kod okruženja i kredit dok stvaraju novu "šampionsku priču". Činjenica da je Perez produžio ugovor Ancelottiju, iako ga je već kanio zamijeniti mlađim i poletnijim, ukazuje da mu nedostaje izbora koje on tretira dostojnim Reala.
Je li doista kriza velikih trenera? To je nedvojbeno. Vlasnici trećeg milenija troše trenere brzo. Kako je star(ij)a generacija (primjerice Ferguson, Wenger, pa Mourinho...) sišla ili silazi s elitne scene, mlađa garda uz čast izuzecima (Guardiola, Klopp, Allegri...) teško drži kontinuitet. Čim su mijene česte onda mlađe generacije trenera teško mogu stvoriti stručnu snagu i karizmu uspješnog, da bi se duže održavali. To što mijene, ionako česte, nisu još intenzivnijeg ritma je upravo problem manjka odgovarajućih trenera koji potencijalima izazivaju veliko povjerenje okruženja...
U ovoj fazi se nuspojave tog drila vide i na tri različite priče unutar velikih klubova. Jürgen Klopp (56) napušta Liverpool nakon 9 godina. Potrošio je svu energiju na Anfieldu, gdje je osvojio Ligu prvaka i vratio nacionalnu titulu nakon trideset godina. Klopp treba nove motive i projekt gdje će trajati duže i imati sve uvjete za iskorake rezultata.
Vraćen status
Thomas Tuchel je mlađi (50), ima početke kao i Klopp (Mainz, Dortmund), a onda šetnju od PSG-a, preko Chelseaja do sada Bayerna. Kraća trajanja, bitno više razočaranja nego velikih radosti. Euro naslov s Chelseaom, činilo se, da ga je etablirao velikanom, ali kaos u Bayernu vratio ga je na status (samo) dobrog, ali čudnog trenera. I on odlazi iz Münchena neispunjen krajem sezone.
Legenda Barcelone Xavi puno je obećavao kao trener. Nakon tri sezone prakse u Kataru, vraćen je u Barcelonu da spasi brod koji je pred potonućem. Uspio je odmah osvojiti titulu prvaka Španjolske, ali financijski kaos u Barci, te njegovo nesnalaženje u "novo-gradnji" momčadi doveli su do najave prekida odnosa u lipnju.
Tri velikana traže odgovarajuća imena. Znakovito je da se jedno ime veže na sve strane, a to je Xabi Alonso, koji radi sjajne stvari s Bayerom i najavljuje veliku karijeru. Hoće li ona postati takvom tek će se vidjeti. No, manjak konkurencije za velike klupe, barem prema kriterijima okruženja bogatih klubova, daje naslutiti da suludi ritam "renoviranja" kojeg nameću novi vladari nogometa, blokira evoluciju posebno nadarenih trenera (primjerice De Zerbi) u velike stručnjake kojima će se bezuvjetno vjerovati na dužu stazu. Zato su trenerske ere sve kraće...