Najnovije proklizavanje srpskog nogometa prema muljevitom dnu natjeralo je dežurne sportsko-političke satiriste da skupno rezimiraju kvalifikacijski ciklus i stanje u državi s ciničnom porukom - "ionako nemamo goriva da idemo na Mundijal". Poslije subotnjeg nokauta protiv Albanije u Leskovcu - koji će "orlove", prema svemu sudeći, nakon 12 godina ponovno udaljiti od svjetske smotre - najotrovnije strelice adresirane su na Dragana Stojkovića. On se, pak, porazu predao već u završnoj fazi bitke protiv ljutih rivala, kada je na povike "Piksi, odlazi" reagirao s podignutim rukama, kimanjem glavom i blijedim pogledom prema travnjaku, a njegova se gesta ekspresno prevela u poruku "odlazim", što je potvrdila i ponuđena ostavka.

Brojčanik njegove ere na klupi nacionalne vrste zaustavio se na 55 utakmica (26 pobjeda, 14 remija, 15 poraza), u kojoj su se Srbi plasirali na Svjetsko (2022.) i Europsko prvenstvo (2024.), ali u ukupno šest utakmica u grupi nisu režirali niti jedan trijumf, zbog čega su pakirali kofere već nakon prve faze natjecanja.

- Čekali ste neuspjeh. Izvolite: udarajte, pljujte, vrijeđajte. Loši smo bili? Po tebi smo bili loši, po meni smo bili dobri. Ne možeš reći da momci nisu izgarali i da se nisu borili - poručio je Piksi u noćnom obračunu s novinarima prošlog ljeta, kada je po povratku s Eura dočekan na nož u zračnoj luci, nakon što je na turnir ispraćen s ogromnim apetitima javnosti i navijača.

Nestabilni temelji

Taj se pritisak, doduše, nerijetko transformirao u prvoklasnu zamku za Srbiju, zbog čega su se u Kataru morali zadovoljiti samo bodom protiv Kameruna, iako su do Mundijala otplovili s prvog mjesta i bez poraza u kvalifikacijskoj skupini, u kojoj su bili s Portugalom. Generacija s Vlahovićem, Milinković-Savićem, Pavlovićem, Kostićem, Tadićem i Mitrovićem (čitaj: imenima koja su stanovala ili još uvijek stanuju na ozbiljnim nogometnim adresama) ostala je miljama udaljena od bilo kakvog rezultata vrijednog spomena, iako je prema plesu milijuna, otkriva Transfermarkt, Srbija 25. reprezentacija svijeta. Manju vrijednost trenutačno imaju, primjerice, Gruzija, Wales ili Island, selekcije koje su navijačima u proteklom desetljeću priredile barem jedan turnir za pamćenje, pri čemu je bilo dovoljno pronaći izlaz iz grupne faze, a zatim se potući s velikima.

Dok srpski mediji šuškaju da će Piksija zamijeniti Veljko Paunović - bivši izbornik srpske reprezentacije do 20 godina, koji je tu selekciju prije deset godina odveo do titule svjetskog prvaka u svom uzrastu - problemi u funkcioniranju tamošnjeg nogometa su, barem naoko, dublji, složeniji i kompliciraniji. Od konstantnih previranja u Savezu, sitnih prepirki koje prerastaju u sukobe većih razmjera, preko toksične atmosfere koja ukorak prati nacionalnu vrstu, do načina na koji su, zapravo, izliveni temelji srpskog nogometa proteklih godina, nazire se dugačak i mukotrpan put do zemlje sreće.

Prvi razred srpskog nogometa trenutačno je satkan od 16 klubova, od iduće sezone bit će dva manje, a ne tako davno, prije samo četiri godine, u prvoj je ligi igralo - 20 klubova. Dok je, recimo, Francuska prije tri godine smanjila prvi rang na 18 klubova, a Njemačka odavno funkcionira prema takvom principu, u susjedstvu su se vodili taktikom - što više, to bolje. Međutim, to ne ide tako. Kroz domaću bi ligu, zapravo, trebala biti postavljena baza za razvoj, a iako se s istom glavoboljom, doduše, muče i drugi savezi, dovoljno je zbrojiti bodovnu prednost s kojom je Crvena zvezda u prethodne tri sezone odjurila do naslova. Suma se penje do ukupno 67 bodova, ili, u prijevodu, 22,3 boda viška u prosjeku na kraju tri zadnje sezone, što prvenstvenu kampanju i prije prvog kola pretvara u jednosmjernu ulicu, s opipljivim manjkom kompetitivnosti i atraktivnosti.

Formula #obitelji

Navika navijača prema zalasku u jednu ili drugu krajnost (čitaj: depresiju ili euforiju), nadalje, često je lansirala pritisak na leđa reprezentativaca, koji bi, pak, bili u još nemirnijim vodama ako bi se srpski nogomet uspoređivao s primjerice hrvatskim. Zlatko Dalić, usporedbe radi, u nedjelju je vodio 101. utakmicu "vatrenih", a zbrojimo li mandate prethodnih sedam izbornika (!) Srbije, zajednički su odradili 123 utakmice. Dakle, manjak kontinuiteta - koji je i posljedica mršavih rezultata - ali i, općenito, izostanak konkretnije strategije i plana rada, odveo je Srbiju prema trećem mjestu skupine kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, u kojoj imaju još tri utakmice za "hail Mary", pokušaj iz očaja u fotofinišu, iako u tome ne ovise sami o sebi.

Reprezentacije su, ujedno, specifične po načinu rada, osjetno drugačijem od klupskih navika. U kratkim ciklusima, kada se na okupljanju pronađe 20+ igrača iz različitih nogometnih filozofija s klupskih adresa, malo je vremena za uigravanje i taktičke finese, zbog čega naglasak nerijetko treba biti na psihologiji. Na duhu, atmosferi, sinergiji. Sve ono što, naoko, nedostaje srpskoj reprezentaciji. Ta je teorija i formula #obitelji, pak, Zlatka Dalića i "vatrene" odvela do povijesnih dostignuća u zadnjih osam godina.