Kolo prije kraja ukrajinskog prvenstva, hrvatski trener Igor Jovićević (49) sa svojim je Šahtarom osvojio naslov prvaka. U nedjelju je Šahtar svladao Dnipro 3:0, izravnog suparnika za naslov, malo se proslavilo osvajanje trofeja. Jovićević je na terenu, u Areni u Lvivu, završio na rukama igrača, oduševljeno su ga bacali u zrak. A u ponedjeljak je surova stvarnost opet zakucala na vrata...
- Šetao sam prijepodne središtem Kijeva i odjednom su počele letjeti rakete, potom su se čule eksplozije, protuzrakoplovna je obrana odmah reagirala i srušila nekoliko tih raketa. Morali smo pobjeći u skloništa, većina ljudi otišla je u metro, pa i ja, ulice su se ispraznile za nekoliko minuta. Čekali smo da sve prođe, nakon dva sata činilo se da je mirno, izašli smo van, ali onda je opet počelo i vratili smo se ispod zemlje. Ma užas, stalno smo pod tom psihozom čekanja uzbune - rekao nam je Jovićević prije nego smo se prebacili na ljepše teme...
”From zero to hero”
- Ovo je povijesni naslov! Prvi u ratnim uvjetima, prvi nakon tri godine i bit će zlatnim slovima upisan u povijest Šahtara. Iza nas je sjajna sezona - “From zero to hero”! Kako je sezona odmicala, tako smo i rasli. Prošlog smo ljeta ostali bez 12-orice igrača, otišli su nam Brazilci i sve smo morali početi ispočetka. Išli smo korak po korak, iz utakmice u utakmice bili smo sve bolji i u skupini Lige prvaka napravili smo jesenas odličan rezultat, osigurali smo europsko proljeće i dogurali do osmine finala. U zimskoj stanci smo prodali najboljeg igrača Mudrika u Chelsea za 100 milijuna eura.
Prvenstvo se, unatoč ratu, igralo u svim gradovima koji su pod nadzorom Ukrajine, a Jovićević ističe:
- Krivij Rih nikad neću zaboraviti. Bilo nam je to najgore i najteže gostovanje, najbliže bojišnici, 60-ak kilometara udaljeni od prve crte. Nitko nije spavao noć prije utakmice, čudesno je da se uopće igra nogomet u takvim uvjetima. Baš se u tome ocrtava i snažni moral i prkos Ukrajinaca, vjeruju u pobjedu, puni su pozitivne energije.
Ljetos ste sjeli na klupu Šahtara, jeste li mogli zamisliti da ćete imati ovako uspješnu sezonu?
- Ma ni slučajno. Kad sad izvrtim taj film, definitivno mogu reći da sam povukao vrlo hrabar potez, prihvatio sam veliki izazov, od kojega je pobjeglo nekoliko ljudi koji su prije mene bili kandidati za trenera. Nisu željeli ili se nisu usudili... Prethodnik na klupi, Talijan Roberto de Zerbi, posumnjao je u projekt kad su otišli Brazilci i zbog rata je otišao. Ja sam imao dobru sezonu u Dnipru, igrali smo odličan nogomet, pozvao me Darijo Srna da preuzmem Šahtar i prihvatio sam poziv. Liga prvaka je bila privlačan izazov, međutim bio sam svjestan da momčad koja je ostala u tom trenutku nije bila na razini potrebnoj za najjače europsko klupsko natjecanje. No, žestoko smo radili, svratili smo nekoliko igrača s posudba i napravili izvrstan rezultat. Sad imamo čak sedmoricu reprezentativaca, jesenas smo ulaskom u Ligu prvaka zaradili 40 milijuna eura!
Dan kad smo ‘pukli’
Naslov ste osvojili 3:0 pobjedom baš protiv vašeg bivšeg kluba Dnipra...
- Sudbina je valjda tako htjela, ha, ha... Pokazali smo u tom izravnom dvoboju za naslov s najvećim ovosezonskim suparnikom da smo najbolji.
Samo je jedna mrlja na blistavoj sezoni - teški 1:7 poraz protiv Feyenoorda sredinom ožujka na uzvratu osmine finala Europske lige...
- Da, tada smo “pukli”... Znao sam da se to “pucanje” jednom mora dogoditi, jer je nemoguće odraditi cijelu sezonu bez nekakve “crne rupe”. U Varšavi smo u četvrtak s Nizozemcima odigrali 1:1 i tražili smo odgodu prvenstvene utakmice s Krivbasom, ali nismo je dobili, pa smo morali putovati u spomenuti Krivij Rih. U nedjelju smo pobijedili 3:0 i u ponedjeljak krenuli prema Nizozemskoj, autobusom do Moldove, pa zrakoplovom do Rotterdama, putovali smo više od 24 sata. Sav je umor, došao na naplatu u toj utakmici.
Kakvi su vam osobni planovi? Ostajete li u Šahtaru?
- Prvo želim reći da sam ostvario san! Ali, podnosim i veliku žrtvu. Već tri godine živim bez obitelji u Ukrajini, majka, supruga i djeca su u Zagrebu i strahovito mi je teško bez njih. Ta me nenadoknadiva praznina najviše muči i izjeda, samo mi obitelj može popuniti tu prazninu. A ovih ratnih 15 mjeseci još mi je više otežalo život, ne sjećam se kad sam se normalno naspavao. U Kijevu živim u hotelu, ali mjesecima ne spavam u sobi, nego u hotelskom bunkeru. U podrumu su postavljeni madraci i taj je podrum praktički pretvoren u bunker! Svake su noći uzbune, to užasno utječe na psihu, teško je živjeti u takvim uvjetima. Ugovor me sa Šahtarom veže još godinu dana i jasno je da bih ga želio odraditi do kraja. Veliki je izazov krenuti u još jednu Ligu prvaka, ovaj put taj izazov za mene ima još veću težinu, jer sad ću u Ligi prvaka igrati sa svojom momčadi, koju sam, s Darijom Srnom i klupskim vodstvom, stvorio i s njom osvojio naslov ukrajinskog prvaka.
Dolazite li u Zagreb?
- Naravno, jedva čekam! Zadnje kolo igramo u nedjelju protiv Vorskle i u ponedjeljak ću ili u utorak, nadam se, već biti u Zagrebu. Imat ćemo mjesec dana odmora, pa 3. srpnja počinjemo trotjedne pripreme u Rotterdamu za novu, nadam se još jednu uspješnu sezonu - rekao je Jovićević i na kraju, kao istinski dinamovac, dodao:
- Čestitke mom Dinamu na novom naslovu! Želim Plavima puno sreće u Europi, neka nastave stazom kojom su koračali posljednjih godina. I još nešto, tata Čedo sigurno je ponosan na svog sina, siguran sam da je sve pratio i guštao “gore”...