Jednog dana branit ću za Inter, sredinom šezdesetih, tada 13-godišnji golmanski početnik Silvano Martina svečano je obećao obitelji i prijateljima, pa šest ili sedam ljeta kasnije zaista uskočio u dres slavnih "nerazzurra", dvostrukih europskih prvaka tih sezona. Upisao je, doduše, samo jedan službeni seniorski nastup za velikana, ali je iz Intera krenuo u uzbudljivu vratarsku avanturu, tijekom koje će skupiti više od 300 nastupa u Serie A i Serie B.
- Ako sam to za Inter ikada i rekao, moram priznati da se više ne sjećam. Znam da sam u to vrijeme svojima obećavao da ću jednog dana braniti za Željezničar. Svaki sam slobodan trenutak visio na Grbavici, tamo sam počeo trenirati, a moj vratarski idol zvao se Vasilije "Čiko" Radović. Bila je to ona sjajna Željina generacija: Radović, Štaka, Zemko, Smajlović, Osim. Kada sam navršio 13 godina, obitelj se preselila u Italiju. Iz Sarajeva, gdje je rođeno nas četvero djece, stigli smo u okolicu Udina, gdje se rodila naša najmlađa sestra - nema Silvano Martina problema s padežima i vokabularom našeg jezika dok vrti davne kadrove svojeg sarajevskog djetinjstva.
Martina nije nepoznat sportskoj javnosti. Čitatelji nogometnih vijesti upoznali su 70-godišnjaka u ulozi agenta Gigija Buffona ili savjetnika prilikom transfera igrača iz ex-yu regije u Serie A, ali njegovi rani radovi nekim su čudom ostali neosvjetljeni. Na njih me upozorio Sinan Gudžević, u čijim se škrinjama s nogometnim blagom redovito nađe takvih i sličnih bisera. Spojio nas je Mario Stanić.
- Moji su iz Briješća, sarajevskog naselja u kojem je nekad bila brojna talijanska zajednica. Obitelj Martina stigla je s ostalim Talijanima za vrijeme naseljavanja u Austro-Ugarskoj, tako da mi je već otac rođen u Sarajevu. Dvjesto metara od naše je obiteljska kuća Džekina oca.
Sarajevski tinejdžer brzo se poslije selidbe uklopio u novu sredinu. Već s 15 godina na vratima lokalne Esperie dobacio je do finala državnog prvenstva Italije i tamo zapeo za oko Interovim skautima.
- Veći klubovi odmah su razgrabili cijelu našu generaciju, dvojica u Juventus, dvojica u Frosinone, a ja u Interovu školu, gdje sam proveo četiri godine. Na kraju smo samo ja i još jedan napadač ostvarili nogometne profi karijere. Put me je dalje vodio preko Varesea, kasnije sam branio za Torino i Lazio, ali najduže sam se zadržao u Genoi. Tamo sam u zenitu karijere proveo pet sezona.
Odmah nakon svršetka igračke karijere Martina je shvatio da želi ostati u nogometu kao agent. Podatak da je prvi prepoznao talent velikog Gigija Buffona otkriva da ima žicu za posao. Činjenica da je uz Buffona kao menadžer ostao cijelu njegovu karijeru - a veliki Gigi se još ne da s Parmina gola - govori nešto o karakteru Silvana Martine. A taj se karakter u studenom 1981. našao na strašnoj kušnji. U utakmici Serie A vratar Genoe je prilikom istrčavanja kao brzi vlak pregazio Giancarla Antognonija. S dvostrukom frakturom lubanje vezni igrač Fiorentine ostao je nepomično ležati na travnjaku, i život mu je u jednom trenutku visio o niti.
- Dogodilo se tog dana da su se one "gipsane" linije uslijed hladnoće potpuno stvrdnule i lopta se od njih odbijala u čudnoj putanji. Na jedan takav odbijanac krenuli smo Antognoni i ja, a završilo je groznim sudarom. Nije tu bilo nikakve namjere, išli smo instinktivno u duelu. Antognoni se, na sreću, brzo oporavio i već je 1982. s Italijom osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu. Ostali smo u prijateljskim odnosima.
Razmišljajući kako bi nakon Buffona mogao razigrati svoj novi posao, Silvanu Martini upalila se lampica.
- Kad već znaš jezik, zašto ne bi probao dolje. Tako sam pronašao Nemanju Vidića, kojeg sam vodio kroz moskovski Spartak, Man United i Inter. Kasnije sam preporučio Džeku u Romu, što se pokazalo velikim pogotkom, ali objektivno, nije moglo drukčije niti završiti. Džeko je za mene najveći igrač iz regije koji se pojavio u Serie A. On možda zaostaje pola koraka za superklasama poput Mbappea ili Ronalda, ali je u istom razredu s Van Bastenom i Ibrahimovićem.
Martina kaže da je upoznao Brozovića kao "supersimpatičnog momka" te kako ga ne bi iznenadilo kada bi Rebić ove sezone igrao finale Lige prvaka, jer je ždrijeb pomazio talijanske klubove. Kada ga pitamo za najboljeg Hrvata u Serie A, nudi zanimljiv odgovor.
- Mario Stanić. Njegove sezone u Parmi nitko nije nadmašio.
Kao specijalista za vratare pitamo na koncu i za mišljenje o Dominiku Livakoviću. Je li moguće da nije zanimljiv Talijanima nakon onakvog Mundijala?
- On je sigurno top klasa, ali s transferima golmana ne ide lako jer je mjesta malo, a ponuda iz cijelog svijeta raskošna. Osim toga, danas mnogi treneri u golmanu traže beka koji zna igrati, iako se to kosi s mojih shvaćanjem golmanskog posla. Ja se, eto, ne mogu sjetiti niti jedne velike obranu Edersona iz Manchester Cityja, a vratare bi se ipak trebalo pamtiti po obranama i paradama, zar ne?