Mjesto radnje je crkva Svete Marije u istočnom Glasgowu, a vrijeme hladno nedjeljno popodne 6. studenoga 1887. godine. U tijeku je sastanak lokalnih katoličkih filantropa, a za okruglim stolom, među ostalima, sjede ugledni građevinar John Glass, tekstilni poduzetnik Patrick Welsh te cijenjeni redovnici i učitelji, braća Dorotheus (Henry Currie) i Walfrid (Andrew Kerins).

Upravo potonji, nakon temeljitih, povremeno i žustrih rasprava donosi pravorijek - ide se u osnivanje nogometnog kluba čija će svrha biti prikupljanje sredstava za ublažavanje siromaštva irskih migranata u East Endu, odnosno pomoć njihovoj potrebitoj djeci. Na istom sastanku usvojen je Walfridov prijedlog da se kolektivu nadjene ime - Celtic!

Hibernian kao inspiracija

"Mnogi slučajevi siromaštva ostaju bez pomoći zbog nedostatka sredstava, stoga smo osnovali Celtic i pozivamo vas, kao naše prijatelje, da nam pomognete", vlastoručno je, nekoliko mjeseci nakon postavljanja Celticova kamena temeljca, napisao brat Walfrid u pismu naslovljenom na inicijalne pokrovitelje projekta, nadbiskupa Glasgowa i svećenstvo župa Svete Marije, Presvetog Srca i Svetog Mihaela, pa istaknuo:

"Već imamo nekoliko vodećih katoličkih nogometaša zapadne Škotske na našem popisu. Potpuno smo svjesni da nogometna elita pripada ovom gradu i predgrađima te znamo da odavde možemo selektirati momčad koja će odavde moći odati priznanje katolicima zapadne Škotske kao što to radi Hibernian na Istoku. Želja nam je i da imamo veliko rekreacijsko igralište gdje će naši mladi katolici moći uživati u raznim sportovima koji će ih tjelesno ojačati, te smo uvjereni da će u ovom hvalevrijednom projektu mnogi simpatizeri biti uz nas".

PAUL ELLIS Afp

Kao što je razvidno iz pisma brata Walfrida, idejni predložak za pokretanje Celtica bio je Hibernian, osnovan 1875. u Edinburghu, koji je s vremenom, osim uspješnog nogometnog kluba, postao i simbol za Irce u cijeloj Škotskoj. Devet mjeseci prije formiranja Celtica, naime, Hibernian je osvojio škotski Kup, pobjedom 2-1 nad Dumbartonu na Hampden Parku u Glasgowu, a trijumf se s jednakim žarom slavio među irskim navijačima u čitavoj zemlji.

Pobjednička momčad dovedena je u crkvu Svete Marije (istu onu s početka teksta), a među ushićenom svitom bio je i brat Walfrid. Dvoranom su odzvanjali slavljenički govori, odnosno pjesma "God Save Ireland", a tajnik Hiberniana, John McFadden, opijen atmosferom i dirnut toplinom prijema u istočnom Glasgowu, poručio je domaćinima kako trebaju - "otići i učiniti isto".

Borba protiv bijede

Bačenu rukavicu brat Walfrid je, svjestan moći nogometa, spremno dočekao te s golemim entuzijazmom krenuo "učiniti isto" - osnovati irsku nogometnu momčad, ali u Glasgowu, onomad najgušće naseljenom gradu Europe kojim je vladala bijeda, neimaština, bolest i ljudska patnja kakvu je, iz današnje perspektive, teško i zamisliti.

Čak ni suvremena filmska ostvarenja ne prikazuju dovoljno zorno užase s kojima su se siromašni stanovnici industrijalizirane viktorijanske Britanije, osobito oni najmlađi, tih dana morali boriti, pa tako, primjerice, u ekraniziranim djelima Charlesa Dickensa viđamo djecu skitnice čista lica i rumenih obraza, dok su u stvarnosti bila bolesna, izgladnjela, odjevena u poderane i prljave dronjke te se na surovim ulicama doslovno borila za opstanak.

Statistika je, međutim, dovoljno slikovita i brutalna te kaže kako se od 11.765 registriranih smrtnih slučajeva u Glasgowu 1888. godine, njih 4750 odnosi na djecu mlađu od pet godina, a upravo je toj stravičnoj problematici brat Walfrid posvetio svoj život u Glasgowu. Obrazovao je, oblačio i hranio djecu iz sirotinjskih četvrti, najprije kroz škole, župe i dobrotvorne organizacije, a onda i kroz nogometni klub koji je, dakle, inicijalno osmislio kao generator novca za humanitarne aktivnosti i pomoć najranjivijim skupinama.

Identitet i religija

Osnivanje Celtica je, pored humanitarne, sadržavalo i snažnu identitetsko-religijsku dimenziju. Brat Walfrid je, naime, u bremenitim društveno-političkim okolnostima, obilježenim anti-katoličkom agendom dominantnog, protestantskog, stanovništva, želio očuvati svoju pastvu te irskoj radničkoj klasi, kroz nogometni klub, pružiti simbol nade, zajedništva i identiteta, te svojevrsni ventil nacionalnog ponosa. Pri tome, također, treba istaknuti da je Celtic, iako izgrađen na jasnim identitetsko-vjerskim temeljima, ostavio vrata otvorenima i za one koji nisu katolici.

Brat Walfrid je, na račun svojih dugogodišnjih karitativnih i prosvjetnih djelatnosti, razvio golemu mrežu kontakata, poznanika i prijatelja, odnosno filantropa uglednih u irskoj zajednici i političkim krugovima, a upravo je iz te baze formirao tim sposobnih ljudi koji će odigrati važne uloge u najranijim danima Celtica.

Uvodno spomenuti John Glass, primjerice, slovio je za čovjeka iznimne karizme i vrhunskih komunikacijskih sposobnosti te je kao takav uspio nagovoriti brojne poznate nogometaše tog vremena da navuku bijeli dres sa zelenim ovratnikom (koji će 1903. biti zamijenjen kultnim dresom s prepoznatljivim bijelo-zelenim vodoravnim prugama).

Žetva trofeja

Prvi su ga put igrači službeno navukli krajem svibnja 1885., kada je Celtic, u "prijateljskom" susretu, pobijedio Rangers s 5:2. Četiri godine kasnije, "the bould bhoys" stigli su do finala škotskog Kupa, gdje su poraženi 1:3 od Third Lanarka, no 1892. su otišli do kraja, te u završnici istog natjecanja deklasirali Queen‘s park 5:1 i tako osvojili prvi trofej u klupskoj povijesti.

Celticov domaći teren tada se još nalazio na zakupljenom zemljištu pokraj Gallowgatea u Parkheadu, na kojem je dobrovoljna radna snaga tijekom pola godine izgradila igralište koje je ispunjavalo najviše standarde toga vremena. Kako to, međutim, obično biva, najmodavac je, uvidjevši da Celticu dobro ide, povećao najamninu s 50 na 450 funti godišnje, no klupsko čelništvo eskiviralo je tom zahtjevu, i preselilo dom "bhoysa" stotinjak metara dalje - upravo na lokaciju gdje se i danas nalazi čuveni Celtic Park.

Godine 1983. u klupske je vitrine pohranjen i prvi trofej nacionalnog prvaka, a do danas ih je sletjelo još 53, uz 42 škotska Kupa, 21 Liga kup i naslov prvaka Europe. Na krov Starog kontinenta Celtic se popeo u slavnoj sezoni 1966./1967., postavši tako prva britanska momčad kojoj je to ikada uspjelo, s tim da je u istoj kampanji osvojio i škotsko prvenstvo, Kup, Liga kup i Glasgow kup. Ukupno je škotski velikan osnovan u crkvi Svete Marije, tijekom svoje bogate 137-godišnje povijesti, podigao čak 118 trofeja, što ga čini jednim od najtrofejnijih klubova na planetu.

Rivalstvo s Rangersom

Isti broj trofeja (od čega 55 naslova nacionalnih prvaka), međutim, ima i Celticov vječni rival s druge strane grada - Glasgow Rangers. Derbi dvaju najdominantnijih škotskih klubova, poznat i kao Old Firm, pripada uskom krugu najvećih i najžešćih nogometnih derbija na planetu, a njihovo suparništvo, koje datira još od ranije spomenute "prijateljske" utakmice iz 1888., s vremenom je u potpunosti obojeno povijesnim, vjerskim i političkim bojama.

Za Celtic, po prirodi stvari, navijaju katolici, većinom irskog podrijetla, neskloni britanskoj kruni, dok Rangers, čije navijače čine mahom protestanti, u Škotskoj predstavlja svojevrsni bastion unionističkih sentimenata. Jedna od brojnih scena koje oslikavaju odnos jednih i drugih prema britanskoj kraljevskoj lozi jest ona iz rujna 2022. godine kada je na Ibroxu, nedugo nakon smrti kraljice Elizabete II. i suprotno odluci Uefe, puštena himna "God Save the King", koju su zdušno pjevali lojalni Rangersovi navijači, dok su na tribini Celticove "zelene brigade" bili izvješeni transparenti s porukama: "Pljesni ako mrziš kraljevsku obitelj" i "Je**š krunu".

Odnosi s BBB-ima

S obzirom na predstojeću utakmicu Dinama i Celtica u šestom kolu Lige prvaka, nadalje, u osobitom su fokusu domaće sportske javnosti (prijateljski) odnosi navijača hrvatskog i škotskog prvaka. Simpatije Bad Blue Boysa prema Celticu su se razvile po vjerskom - katoličkom - ključu, grupe već godinama njeguju dobre odnose, a 2014. su ultrasi "zelene brigade", tijekom utakmice na Celtic Parku između domaćina i Hiberniana, čak i izvjesili transparent s motivom koji se tih dana mogao vidjeti na brojnim zagrebačkim ulicama - prekriženom glavom Zdravka Mamića - u znak podrške borbe BBB-ovaca protiv vladavine nekadašnjeg izvršnog dopredsjednika Dinama.

Da bi utakmica, koja će se u srijedu odigrati na Maksimiru (18.45), također trebala proći u prijateljskom odnosu dvaju navijačkih skupina, rekao nam je i Dejan Lukež MacGregor, osnivač hrvatske podružnice Tartan Armyja, koji sa suradnicima ponovno organizira prigodni program za gostujuće navijače, baš kao što je to bio slučaj i prilikom nedavne utakmice Hrvatske i Škotske u Ligi nacija.

Dejan Lukež MacGregor

Privatna Arhiva

- Prema informacijama koje sam dobio od Škota, u Zagreb bi trebalo doći 3000 Celticovih navijača. U ponedjeljak radimo party dobrodošlice u Ritmu grada, gdje će svirati irski glazbenici Damien Quinn i Richie Prendergast, a u utorak ćemo se okupiti na istome mjestu i imati program od podneva do 16.30, kada idemo na utakmicu, a onda se kasnije party opet nastavlja - ispričao je MacGregor za Jutarnji list pa usporedio navijače škotske reprezentacije i Celticove:

- Navijači Celtica su ipak žešći i malo prgaviji. To su većinom mladi ljudi, premda ima i nešto starijih, tako da su nabrijaniji i ‘furaju‘ tu ultras ‘spiku‘. Dinamove i Celticove navijače povezuje katoličanstvo, no postoji i nešto što ih razlikuje, a to je da su Bad Blue Boysi desno orijentirani, dok su ovi lijevo, ali dosad oko toga nije bilo problema pa vjerujem da neće ni sada.

Zajednička povijest

Dinamo i Celtic kroz povijest su odigrali četiri međusobna susreta, a sve je počelo još u ljeto 1998. kada su "modri", nakon 0:1 u Glasgowu, odnosno 3:0 (dva gola Prosinečkog, Marić) u zagrebačkom uzvratu, izborili svoj premijerni plasman u Ligu prvaka. Putevi plavih i bijelo-zelenih trupa ponovno su se ukrstili sezone 2014./2015. u grupnoj fazi Europske lige. Celtic je tada ponovno slavio na svom terenu minimalnom pobjedom, da bi se hrvatski prvak, s 4:3 na Maksimiru ("hat-trick" Pjace, Brozović), časno oprostio od europskog natjecanja.

Osim navedenih utakmica, Dinamo i Celtic povezuju i dvojica centralnih braniča - Jozo Šimunović i Filip Benković. Prvi je na Celtic Park stigao početkom rujna 2015., izravno s Maksimira, u transferu vrijednom 7,5 milijuna eura te se tamo zadržao narednih pet sezona, uz 126 upisanih nastupa i pet postignutih pogodaka. Benković je pak, nakon Zagreba, imao međupostaju u Leicesteru, odakle je u Glasgow stigao na jednogodišnju posudbu te upisao 27 nastupa i zabio dva gola.

Tercet hrvatskih braniča koji su nosili zeleno-bijeli dres zatvara još jedan rođeni Zagrepčanin - ali i bivši hajdukovac. Riječ je, dakako, o Josipu Juranoviću koji je s Poljuda najprije otišao u varšavsku Legiju, da bi, krajem kolovoza 2021., potpisao s Celticom za tri milijuna eura, a onda na Celtic Parku proveo sezonu i pol, odigravši 53 utakmice i zabivši šest golova.