"Tko igra? Vi i mi? Aha, okej. U Dohi, zar ne?"
Govorio je to zavaljen u fotelju, sa sunčanim naočalama na nosu. Vani je onih suhih trideset i kusur, uz vjetar koji stalno suši usta. Klima uređaj pritom je na maksimumu, kao, uostalom, svugdje. Woke klimatolozi ovdje bi doživjeli infarkt. Ali ne toplotni.
Poslovnica, inače, broji kojih petnaestak kvadrata, na podu je mramor, dva-tri stola, i sve je dvojezično. Iako, zapravo, rijetki govore išta osim arapskoga. Ta je poslovnica, pak, jedina u krugu od pet kilometara. I samo u njoj možete, ako želite, kupiti saudijsku karticu kako biste nesmetano mogli koristiti smartphone, za rad ili Google. Koliko je potrebna, dokazuje priča od utorka, kada smo izgubljeni u prijevodu u Rijadu tri sata tražili hotel, uz taksista koji nabija kilometarsat. Nema ovdje kartica za mobitel na svakome koraku, na svakom kiosku, kao što smo pomislili, uljuljkani u zapadnjački svijet.
"Kupi karticu i snimi nešto", poslao je ujutro poruku urednik, a od ideje do realizacije, dakle, trebalo je tri kilometra i potom pola sata ubrzane papirologije.
- Ma ne - kažem mojem novom prijatelju. - Igramo ovdje, u Rijadu.
- Zaista? Ah, nije mi ni važno. Dobit ćete 3-0, mi nismo nešto, znaš, nedostaje motivacije jer nitko nije gladan - odgovara dok mi zapisuje podatke i pritišće palac na neki uređaj kako bi uzeo otiske. Za telefonsku karticu, da.
Razmišljam o tome dok nas taksist vozi prema stadionu i zaneseno priča o Modriću, Brozoviću i Kovačiću, dok izvlači podatke o Sosi kao da je Hrvat, i otkriva kako je veliki navijač Arsenala.
- To ti je ovdje tako - potvrđuje ispred zdanja Englez Ramon Mohamed. Da, Englez, jer otac je Saudijac, musliman, a majka je Europljanka, kršćanka. - Ovdje reprezentacija nije baš voljena, bit ću blag. Ovdje svi navijaju za Reale, PSG-e, Liverpoole... klubaški su nastrojeni. Osim mene, ja sam za Sheffield. Sheffield United - nasmijali smo se, pozdravili i uskoro dobili potvrdu.
Da, stadion na kojem se može smjestiti 22 tisuće ljudi, okom je izbrojao kojih tri tisuće gledatelja. Iako je dolje stigao Modrić & co., premda i Saudijci kreću u mundijalsku avanturu i nisu tek usputna stanica Dalićevoj karavani. Eh, da, kad smo kod njega, hrvatskog izbornika, njegov je značaj među ljubiteljima nogometa u Saudijskoj Arabiji također velik.
- Velik trener, sjajan čovjek. Ovdje je uvijek dobrodošao, u arapski svijet - tvrde.
- Ljubomorni na Katar zbog organizacije? Ma ne, ni slučajno, sretni smo što je Mundijal stigao u arapski svijet: jednom će stići i kod nas... - kažu mi domaćini uoči utakmice.
Premda nisu nakrcali stadion kako se možda očekivalo, kapali su tijekom cijele utakmice, a velikim dijelom njih nekoliko stotina davalo je i ton ovom susretu. Staro i mlado, u tradicionalnoj, modernoj, ali i navijačkoj odjeći, u džalabijama i sa šemagom na glavi, svi dobro izmiješani. Pjevali su tijekom cijele utakmice, uz nevelik osjećaj za samu igru, bez posebnih emocija iskričavosti nakon dobre prilike, kontakta, suca ili nečeg četvrtog. Onako, ravna crta...
Za razliku, ipak, od njih, ovdje su prije dvoboja osvanuli - Hrvati. Njih tridesetak zakačilo je tri zastave, i sada već dobro poznatu krpu "Ljubav koja ne može proć‘". Manji dio dolazi iz navijačkog korpusa i nakon utakmice će produljiti avanturu prema Kataru, dok je ipak određeni broj onih na koje smo nabasali ovdje - izletnički.
- Došli smo upravo iz Medine, trebalo nam je devet sati - kaže nam miks ekipe iz cijele Hrvatske, uz dodatak Talijana Sergija u kockastom dresu.
- Kad nema nas, dobri ste i vi - smije se.
- Neki od nas idu u Dohu, drugi ne - dodaje drugi i pokazuje prstima - skupo je.
- Našli smo neke pristupačne letove, sada smo ovdje, a ovi koji neće za Katar, idu još prema Bahreinu, pa ravno doma - otkrit će.
I zaključiti još jedan živopisni dan u Rijadu. Tko zna što nas čeka prije polaska za Dohu...
