Netko bi pomislio da čovjek nema što raditi, pa se bavi i tim tričarijama. Predsjednik Francuske, Emmanuel Macron, pohvalio se doprinosom Mbappea u Parizu “jer je to interes zemlje”. Deklariran kao navijač Marseillea, Macron sada javno agitira da se legenda Zinedine Zidane vrati kući. Nije tajna da ga PSG stalno moli da preuzme momčad punu taštih zvijezda, a da Zidane ima muku jer je dijete Marseillea. Gdje bi jako teško palo da im idol postane lider omraženog i povlaštenog kluba elite iz metropole. Je li Macron time htio olakšati Zidanu odluku? Tko zna. Predsjednik države, koji među inim često razgovara s Putinom o ratu u Ukrajini i globalno dramatičnim posljedicama, našao je vremena baviti se kadroviranjem u nogometu.

Financijski eldorado

Vjerojatnije je kako je zbog kompleksnih poslovno-financijskih veza između Francuske i Katara i državnog interesa “morao” javno tako reagirati. Koju poruku šalje onda drugima u ligi?

Svijet nogometa je prerastao u financijski eldorado. Govorim o višim razinama, gdje novac nije (baš) problem. Pravi problem jest što je taj biznis nogomet, po diktatu i interesu sve brojnijih industrijalaca-bogataša postao vodilja svim daljnjim nižim statusnim razinama nogometa. Što je nonsens jer tamo nema financijskih obilja i posljedičnih biznis uvjeta. PSG i City mogu trošiti kao sumanuti za svoje ambicije, ali i čekati da se dogode bez briga kako će to financijski trpjeti.

Prvi su već investirali 1,5 milijardu eura, a drugi blizu 2 milijarde eura, ali ne uspijevaju biti prvi u Europi (svijetu). U logici šeika, emira i inih svjetskih financijaša, teško je razumjeti zašto njihov veći novac ne stvara razliku u odnosu na Real, Liverpool, Bayern, koji troše manje a uzimaju naslove. Neki očito niti ne mare. Kao da se ne uči iz ludila koje je vladalo u Barceloni, gdje su proteklu dekadu trošili kao šeici, a zarađivali kao “običan klub”. Dembele, Griezmann, Neymar i slične avanture dovele su “klub više od kluba” na rub bankrota. Chelsea je dva puta uzimao Lukakua (ljetos za 115 milijuna) i sada će ga pustiti da ode za manji novac jer niti on želi biti u Tuchelovoj momčadi, niti ga oni tamo žele. Novi vlasnik će sve to pokriti.

Realove skupe pogreške s Jovićem (65 milijuna) i pogotovo Hazardom (oko 100 milijuna) također su znakovite, no u odnosu na prethodne galaktičke ere (trošenja) madridski klub kao da je trezveniji. Manje troši, a za divno čudo više osvaja…

Nogometna logika bit će uvijek presudna. Druga je stvar što bogatuni mogu podnijeti gubitke bez stresa. Oni se do daljnjeg tješe globalnom slavom i dodvoravanjem državnih i lokalnih političara te raznih zainteresiranih VIP osoba. Vjerojatno i biznisom kojeg se ne vidi u javnosti…

Spustimo li tu biznis filozofiju na niže razine, recimo, HR nogometa, možemo spoznati slične postavke aktera u sasvim drugačijim dimenzijama i uvjetima. Prevladavajuće je postalo po svim rangovima da “domaći šeici” diktiraju logiku interesa kao da je u pitanju neki gospodarski biznis, a ne nogometni sport. Amenovano je to od bližih političkih “igrača” jer svaka mjesna zajednica ima svog malog Macrona. Sveukupno se tako stvara atmosfera da je potrebno selekcionirati nekog zato jer se može (navodno) brže prodati. Ili zato što je to sponzorski isplativo. Ili zato što politici odgovara, pa će se to već vratiti kroz usluge moćnijih “igrača”. Zato se, kao nužni doprinosi takvom funkcioniranju, jedne godine povećavaju lige, a druge drastično smanjuju.

Zato se jedan rang razmrvi na pet liga i odmah potom uklopi u jednu. Zato se kod nas ne zna kad završi natjecanje tko gdje ide, nego se čekaju odluke za zelenim stolom dogovora. Baš zgodna simbolika prevlasti dogovornih politika u odnosu na stručne nogometne logike. Koju možemo nadopuniti ovim preimenovanjem liga, gdje druga postaje prva, treća postaje druga, a četvrta postaje treća liga. To je samo privid da bi se te antinogometne logike mogle opravdati u lokalnom okruženju. Dobro je da je HNS odustao od kiča zvanog Premijer ili Elitna liga, te ostavio prvom stupnju prirodnu inačicu od osnutka, a to je HNL. No, prijedlog preimenovanja samo potvrđuje da se želi pretenciozno slijediti uvodno navedene bogate upravljače elitnog nogometnog biznisa.

Daleko od elita

Hrvatski nogomet je odveć siromašnih uvjeta i malih dimenzija da bi se ravnao po tim elitama. Pogotovo si ne može dopustiti odmak od nogometne logike jer samo zahvaljujući njoj nadarenost naše mladosti došla je do izražaja i na višim razinama. Što duže bježali od istine da je ta logika u defenzivi spram pumpanja fame o “nikad boljem nogometu”, teže će se vratiti masovnost nadarenih. Mladi sve manje vjeruju da u ovakvom biznis nogometu mogu prosperirati talentom i radom. Zato ih sve više odustaje. Tko ne vjeruje neka obilazi bazu diljem zemlje, a ne glavnih gradova...