Totalna opsada europskog nogometa: 82-godišnjak se pridružio osvajačima koji žele izvući svaki cent

Prije nekoliko tjedana Mario Joseph Gabeli nije nikome ništa značio u Italiji. No, kad je objavio namjeru da preuzme većinski paket dionica Monze, preko noći je postao VIP tretman. Taj gospodin ima 82 godine, vitalan je i razmišlja te radi kao da će živjeti još toliko godina. Gabeli ima, po Forbesu, imetak od oko 2 milijarde dolara. I eto, odlučio se ubaciti u europski nogomet.

Ima tu sigurno i taštine, jer nije htio valjda biti manji od ostalih pedesetak američkih milijardera koji su otkrili soccer. U Europi. Samo u Serie A, bastionu konzervatizma u nogometu, s Gabelijevim ulaskom zaokružilo bi se na deset klubova koji su u američkom vlasništvu! Atalanta, Bologna, Fiorentina, Genoa, Inter, Milan (drugi američki vlasnik), Parma, Roma, Venezia i uskoro Monza.

Nakon tri investicijska ciklusa (ruski oligarsi, šeici iz Emirata, Katara, Saudijske Arabije, pa Kinezi), od pandemijskog razdoblja uslijedila je invazija Amerikanaca. Ovog trenutka u Europi je pedesetak njihovih “igrača” biznisa, vlasnika klubova u 15 država, od čega ih je u ligama Petice 27! U Engleskoj su njihovi Arsenal, Aston Villa, Bournemouth, Chelsea, Crystal Palace, Fulham, Ipswich, Manchester United, Liverpool i Everton. U Francuskoj su amerikanizirani Le Havre, Lyon, Marseille, St. Etienne, Strasbourg, Toulouse, a u Španjolskoj Leganes i Mallorca...

U Italiji je jako malo novih stadiona, pogotovo privatnih, jer birokracija guši svaku takvu inicijativu

Zašto su Amerikanci, kojima nogomet nije “napet” u domovini, gdje caruju franšize NFL-a, NBA, NHL-a i MLB-a, odjednom postao toliko važan? Talijani navode kako su Ameri stvorili ogromnu masu viška kapitala i fondovi su tražili nova tržišta. U SAD-u sportske franšize (klubovi) su teško dostupni, a i cijene su im skočile do neba. Nedavno je Dallas Cowboys postao prvi koji je probio zid od 10 milijardi dolara vrijednosti! S druge strane, dva velika brenda, kao Milan i Chelsea, vrednuju se na 1,2 odnosno 2,9 milijardi. To simbolički ukazuje stav biznisa kako je potencijal rasta euronogometa, silno popularnog u globalnim okvirima, ogroman.

Nakon što su pohvatali pozicije među najjačim klubovima (32 najjača procijenjeni su na 50 milijardi eura vrijednosti), sada se njihovi fondovi šire po drugim ligama (primjerice Belgiju). Fondovi pokušavaju stvarati grupe klubova i iskorištavati njihovu sinergiju da bi lakše poslovali i razmjenjivali igrače, trenere i skautske mreže. Jedino tržište na kojem im je onemogućen ulazak je Njemačka. Tamo i dalje navijačka javnost svojom snagom štiti pravilo o 50 % plus 1 dionica pod kontrolom članova, što je nekoliko korporacija izigralo (kao Red Bull s Leipzigom), ali na taj način dodatno osnažila borbu za “izvorniji nogomet” i prepreke raznim fondovima da pronađu i nametnu svoje interese...

Obitelj Glazer

ANDREW YATES Afp

Vratimo se Italiji. U njoj se prepoznaje globalno glavna linija američkih ulagača. Došli su na Apenine jer je cijena klubova i igrača bitno manja nego u drugim elitnijim ligama. Oni se fokusiraju na dva aspekta biznisa, i to maksimalno marketinško-medijsko oplođivanje brenda te infrastrukturna ulaganja. U Italiji je jako malo novih stadiona, pogotovo privatnih, jer birokracija guši svaku takvu inicijativu. No, upravo je pritisak Amerikanaca (recimo u Milanu žele rušiti staru Meazzu i graditi novu) doprinio da se počne nešto mijenjati.

Stadion u vlasništvu udvostručuje (negdje i više) prihode i višestruko podiže vrijednost kluba. Već po tome se prepoznaje da dolasci američkih bogataša predstavljaju samo želju da se njihov kapital bez većeg rizika poveća te da su profiti prioritetni u odnosu na natjecateljske domete. Kako su proteklih desetak godina titule osvajali najviše Juventus (talijanski vlasnik), uz sporadične uspjehe Intera (pod kineskim vlasnikom), Napolija (talijanski vlasnik) i Milana (američki fond), jasno je da ulaganja iz SAD-a nije (više) doživljeno optimistički za perspektivu klubova.

Navijači Rome bjesne da im Ameri mijenjaju identitet, tradicije, udaljavaju legende kluba, a nikakvog ozbiljnog pomaka nema

To se najbolje prepoznaje u Romi gdje je neuspješnog prethodnog Amerikanca, Jamesa Palottu, zamijenio zemljak Friedkin, a vrhovi Serie A su im i dalje daleki. Palotta se povukao nakon velikih dugova i spoznaje da ne uspijeva probiti u Gradu projekt novog stadiona. Friedkini su više uložili, pokrili dugove, ali i oni gube elan zbog opstrukcije birokracije za projekt novog stadiona.

Sada su kupili Everton, čiju su gradnju novog stadiona upravo oni (su)financirali. Više nego dovoljno za nove nemire među navijačima Rome, koju su ionako bijesni da im Ameri mijenjaju identitet, tradicije, udaljavaju legende kluba, a naposljetku nikakvog ozbiljnog pomaka nema. Natjecateljskog, jer na planu biznisa, kažu kroničari, američka Roma bilježi rast prihoda.

Još kada su braća Glazer 2005. kupila Manchester United, i izazvali revoluciju među navijačima, pokazalo se kako američki biznis u euronogometu ima jasnu agendu. Iskoristiti brend za maksimalne profite, a da pritom natjecateljski doseg nije presudan. Zaradili su ogroman novac, a dionice su 5-6 puta vrjednije u odnosu na vrijeme stjecanja...

Ono što Todd Boehly radi u Chelseaju od prije par godina, samo potvrđuje da Glazeri nisu bili slučaj, nego trend pristupa američkog kapitala koji euronogomet globalizira, a kako bi iz njega iscrpio svaki cent koji može. Takav pravac mijenja europski nogomet iz temelja i nameće mu zakon novca. Kad nestane profita, povući će se, a što će ostati kao posljedica tek će se vidjeti...