U odnosu na ne tako davnu prošlost hrvatskog nogometa, danas se možemo pohvaliti da imamo trenere koji su zapaženih dometa u ligama Petice. Ovom prilikom osvrćemo se na trojku koja je tijekom prošle sezone radila u Serie A, odnosno Bundesligi, a ljetne tjedne provode na odmoru. Ivan Jurić, Igor Tudor i Niko Kovač, donedavni treneri Torina, Lazija i Wolfsburga, iz različitih razloga, zaključili su te angažmane i sada čekaju pozive za nove izazove.
Veliki iskoraci
Tri bivša hrvatska reprezentativca su kao treneri napravili velike iskorake. Zašto su onda trenutačno na burzi umjesto da imaju nove projekte? Krenimo od onog koji je najstariji, iako je Kovačevih 53 ljeta zapravo faza kada treneri tek trebaju pokazati najbolje od sebe. Niko Kovač, nakon što je zaključio igračku karijeru prije 16 godina, postupno je počeo graditi svoju trenersku priču u Salzburgu. Ako je nešto ubrzao to je prihvaćanje vođenja reprezentacije Hrvatske, što mu se ukazalo kao šansa četiri godine nakon početka karijere trenera.
Zbog raznoraznih razloga, dijelom i folklornih oko hrvatskog nogometa, trajao je tek godinu i pol. No, uskoro je u Bundesligi dobio "pravi" posao i s Eintrachtom iz Frankfurta ostvario zapažene iskorake, među inim osvojivši Njemački kup. To mu je bila preporuka da se kao trener vrati u najveći njemački klub, gdje je nekad bio igrač. S Bayernom je osvojio prvenstvo, Kup i Superkup, ali se naposljetku razišao s klubom zbog neslaganja oko igračke politike odnosno, negativnog stava senatora u svlačionici prema njegovom radu.
Niko Kovač, koji se potom okušao kao trener i u Monacu (godinu i pol) prije nego se vratio u Bundesligu, s Wolfsburgom (20 mjeseci), gotovo u svakom klubu nailazi na sličan problem. Njegov je karakter trenera takav da forsira rad, rad i disciplinu, pri čemu je prilično krut. Takav gard je težak za igrače, a ako klub ne stane bezuvjetno uz njega, onda trener postaje ranjiv...
Igor Tudor je tip sličnih crta osobnosti. Bio je odličan igrač velikog Juventusa, stekao je ime i ugled u europskom nogometu i stoga ne čudi da je kao trener dobivao prilično brzo važne prilike. Tri i pol godine od početka asistiranja u Hajduku i reprezentaciji, preuzeo je splitski klub, te osvojio Hrvatski kup 2013. godine. Dvije godine kasnije već je trener PAOK-a i slijedi serija, Karabükspor, Galatasaray, dvije ere u Udineseu i druga era u Hajduku, pa asistiranje Andrei Pirlu u Juventusu, pa opet samostalno vođenje Verone, Marseillea i Lazija.
Dobre, ali krate faze
Tudor je imao vrlo dobrih faza (i rezultata), ali je zanimljivo da je svugdje kratko trajao, odnosno da je tek u Marseilleu odradio cijelu sezonu. Ili je svojim odlukama odlazio, ili su ga mijenjali. Tudor je iskazao značajne potencijale, pogotovo u Veroni, a ima podosta pobornika i u Juventusu. U Laziju je prošle sezone kratko trajao (samo 11 utakmica) jer je shvatio da vlasnik kluba Lotito nema namjeru ulagati u momčad. Iz sličnih različitih pogleda na gradnju momčadi nije se dogovorio s Aureliom de Laurentiisom oko preuzimanja Napolija.
Čvrst gard prema radu, ponašanju igrača, priskrbili su mu odjek "malog diktatora", zbog čega nerijetko dođe u sukob s igračima koji teško prihvaćaju ultimativni stručni dril. Tudoru je jako puno pomogao u već zapaženom nizu europskih angažmana Anthony Šerić, koji je prijatelj i suigrač iz reprezentativnih im dana, a već duže i prilično uspješan FIFA agent.
Kada se govori o limitima Tudorove trenerske karijere onda se često govori da je zapravo sam sebi najveći protivnik i to iz jednog osobnog razumljivog razloga. Tudor je naime jako vezan za svoju obitelj i teško mu pada odvojenost od supruge i djece, koji žive u Splitu. S 46 godina pred njim je još puno trenerskih prilika ako se nastavi predano baviti tim poslom. Talent za taktičku pripremu, čitanje igre i izvlačenje maksimuma od igrača, svi mu ističu. No, morat će presjeći i definirati je li spreman na odricanja koja traži nomadski trenerski život.
Tudorov veliki prijatelj, jedan od trojice koji se bave trenerskim pozivom (uz Ivana Leku), Ivan Jurić je poseban slučaj. Već duže vrijeme u Italiji uživa veliki ugled, jer ga devet godina, otkako je napravio boom s Crotoneom (ulaz u prvu ligu, Budimirovi golovi...), doživljavaju ga mlađom verzijom vrlo cijenjenog Gian Piera Gasperinija. Jurić, koji je igrao pod njegovim vodstvom (Genoa, Crotone) a potom dvije godine bio njegov asistent (Palermo, Inter, Genoa...), ima temeljno iste poglede na nogomet (taktička linija s tri braniča, presing po cijelom terenu, ofenzivni pristup...).
Najveći mu je kompliment, kako od učitelja, tako i od analitičara, da je dodatno poboljšao taj način igre, pa je postizao velike iskorake u Hellas Veroni (dvije sezone) i Torinu (tri sezone). Ono što Jurića prati u javnom odjeku to je sposobnost da od "anonimusa" stvori vrlo jaku i kompaktnu momčad, u kojoj će pojedinci isplivati na površinu kao nove velike vrijednosti. Upravo zato su u Veroni, kao i sada Torino, nastojali zadržati Jurića, svjesni da im povećanjem vrijednosti igrači donose veliki novac.
Još uvijek kuka
No, splitski stručnjak zasitio se stalnog stvaranja i klubova koji manje ulažu u momčad i ne gaje veće ambicije. Zato se zahvalio i Torinu, gdje vlasnik Urbano Cairo, jedan od najvažnijih ljudi talijanskog nogometa, još uvijek kuka za njim, iako su se često zakačili na te "škrte" teme. Drugi odjek koji prati Jurića svakako nije saveznik njegovom napredovanju. Kao i Tudor, pa i Niko Kovač, i on je "težak" za klupsku vrhušku, ima svoj stav i ne želi odstupati od svojih vizija, neovisno o kome (igraču) je i čemu (disciplina, mukotrpan rad) riječ. Istini za volju, koliko god im bilo teško, naposljetku njegovi igrači ističu kako je Jurić "veliki diktator" u poslu, ali je uz uspješnost svojih metoda i vrlo pravedan trener.
Igra tko zasluži, a igrači u pravilu, ako su ispravni u radu, imaju njegovu maksimalnu podršku. Zbog svog temperamenta Jurić je, međutim, sklon sukobima s klupskim operativcima, a znala su se polemička raspravljanja oteti kontroli i dovesti do fizičkog kontakta. Snimke s priprema Torina, kada se na parkiralištu sukobio sa sportskim direktorom oko pitanja igračkih pojačanja, obišla je svijet...
Ivan Jurić je definitivno odličan trener, koji s uskoro 49 godina može napraviti veliki iskorak u karijeri. Pomalo je iznenađenje da je ovog ljeta bez posla, jer se vjerovalo da će nakon tri dobre godine u Torinu sigurno dobiti klupu nekog jačeg i ambicioznijeg kluba, u ili izvan Italije.
Možda je upravo taj odjek koleričnosti koji ga prati točka koja remeti te planove i sigurno je da bi Jurić na tom planu trebao napraviti najvažniji iskorak. Ima odlične rezultate u vrednovanju mladih igrača i stvaranju moderne igre, ali razumljivo je da postoje određene skepse kod jačih klubova koji bi ga doveli. Nitko ne voli imati stalnu napetost s trenerom i da se o tome stalno lamentira u medijima. Činjenica da ga i u engleskom Premiershipu konkretno prate i stalno je u kombinacijama sugerira njegovu kvalitetu, pa je na njemu da "ispegla" pristupe u odnosima i javnosti, te dočeka veliku šansu...