Nemojte nas shvatiti pogrešno. Mi volimo nogomet, ali morate razumjeti da nismo roboti. Toliko utakmica, toliko putovanja... Glas novca očito je jači od glasa nogometaša. Zaista želite gledati kako se borimo s ozljedama? Uvjeren sam da to nitko ne želi. Ulazimo u ogroman rizik, psihički i fizički ne možemo biti spremni na sve što traže od nas. Istina, imamo mnogo novca, ali treba pronaći balans. Ako se ovako nastavi, štrajk će biti jedina opcija. I čini se da je sve bliže...
Čitate skupne izjave ponajboljih nogometaša današnjice. Od Kevina de Bruynea i Rodrija, preko Courtoisa ili Carvajala do Sona, a njihovim stavovima bez razmišljanja se pridružuju i brojni treneri. Pep Guardiola, Carlo Ancelotti, Enzo Maresca... Svi oni već mjesecima, manje ili više, upozoravaju da će pretrpani raspored, koji za miljenike nogometne publike uz reprezentativne nastupe podrazumijeva 60, u nekim slučajevima i 70 plus utakmica. Nekada smo se, točnije 2018., hvalisali time da je Ivan Rakitić sezonski rekorder po broju odigranih susreta. S ruskim finalom prikupio je 71, baš uoči tog ogleda s Francuskom kazao je da će "igrati i sa slomljenom nogom ako treba", ali danas bi malobrojni nogometaši voljeli biti u takvoj koži. Zato lupaju šakom o stol i prijete da će zaustaviti nogomet.
Opasnost za zdravlje
Jesu li preopterećeni ili razmaženi? Je li bogatstvo zamjena za zdravlje i je li uopće realno da nogomet stane ili ćemo u konačnici govoriti samo o pustim prijetnjama? Viđenje o udarnoj temi europskog nogometa ponudio nam je čovjek iz serije naših najboljih reprezentativaca - Vlaović.
- U moje vrijeme nije bilo baš puno manje utakmica. Prvenstvenih 34 bio je uobičajen broj u europskim državama, a onda Kup i Europa koliko prođete... S reprezentativnim akcijama, to bi bilo 50-ak utakmica, a možda i više. Da, sada se to malo podiglo, pogotovo najvećim momčadima i najboljim igračima. Dok sam ja bio igrač, ostali se nisu toliko žalili, ali shvaćam i prihvaćam potrebu igrača da izraze nezadovoljstvo velikim brojem utakmica. Činjenica je da iziskuju puno veći napor i otvaraju mogućnost ozljeda. Profesionalni nogomet postaje nešto što svaki treći dan za najbolje igrače predstavlja opasnost za zdravlje - kaže nam bivši reprezentativac.
Prvi argument skeptika u pravilu će glasiti ovako: Ako već zarađuješ "nemile" novce, nije li intenzitet i "muka" nešto na što moraš biti spreman? Neki će zato kazati da je žaljenje udarnih zvijezdi licemjerno... Goran Vlaović protivi se takvoj pretpostavci.
- Ta teza nema logike. Igrači najviše vole i žele igrati. Treninzi su samo nužnost, a svi žive za istrčavanje na teren. Ali to ne znači da treba povećavati broj utakmica ili dovoditi igrače u opasnost. Ako nastane još manji razmak između utakmica, sigurno će utjecaj na igrače biti još gori. Pritom, svi mi kao navijači možemo doći do situacije u kojoj ćemo zbog toliko puno utakmica gubiti naše miljenike, igrače u momčadima za koje navijamo. Mogli bi izostati rezultati, a na globalnoj razini i oni najbolji pojedinci koji privlače najviše pažnje. Ako će se takvi prečesto ozljeđivati, pomalo bi se mogao gubiti interes...
Ozljede kao dokaz
Ni najbolja tehnologija, savršeni programi u teretanama i do optimuma izrađene prehrambene nisu opravdanje za ritam od svaka tri-četiri dana, dodat će nekadašnji centarfor Valencije.
- Naravno da su igrači danas puno više paženi, tretirani i trenirani nego što su to bili ranije. Bez obzira na sve to, utakmica je definitivno previše i predstavljaju razdoblje u kojem igrači idu iznad svojih mogućnosti i kapaciteta. Svaki ogled te povuče, nemoguće je to iskontrolirati pa se štedjeti. Svjedoci smo mnogih ozljeda, to je najbolji pokazatelj da su igrači i treneri u ovom slučaju apsolutno u pravu. Ja sam sada navijač i pratitelj, uživam što imam puno izbora i mogućnosti gledati velike utakmice, ali bilo bi nepošteno ne staviti se u kožu igrača i ne razmišljati o njihovim problemima, koji se posebice javljaju nakon igračke karijere.
Međutim, kolike su šanse da se štrajk zaista i ostvari? Primjer - Cityjevi igrači s Europom i reprezentacijom (uglavnom svi u nacionalnim momčadima) izloženi su udarnom tempu, ali jedan Crystal Palace nije. Štrajk bi morao biti kolektivna akcija, pitanje je bi li se "mali" žrtvovali za "velike". Vlaović kaže - ima šanse.
Bez igrača nema ničega
- S ove distance teško mogu procijeniti, ali uvjeren sam da u najvećim ligama, pa čak i u Hrvatskoj, postoje sindikati nogometaša koji itekako imaju snagu u svim tim zemljama. Ako se ovo negodovanje nastavi, svakako bi moglo doći do sakupljanja kritične mase koja bi povukla cijelu priču na višu razinu i dovela do toga da se, u krajnjem slučaju, čuje glas igrača i razmisli o cijeloj priči.
Pitanje je koliko Fifa i Uefa imaju sluha... Superstarovi su se žalili i proteklih godina pa je u međuvremenu uvedena Liga nacija, sada i proširena Liga prvaka te Svjetsko klupsko prvenstvo, a turneje diljem svijeta postale su kao "dobar dan".
- Sada još uvijek imamo na neki način pojedinačne proteste, ali mogli bi se skupiti i stvoriti grupnu akciju. Uvjeren sam da, ako igrači preko sindikata, pa i treneri, nastave sve glasnije govoriti, Uefa i Fifa ne mogu ostati gluhi i praviti se da se ništa ne događa. Naravno, krovne organizacije dobro zarađuju, kao i nacionalni savezi. Teško će biti njima "izbiti novac" iz džepova, ali kad se sve skupa sagleda, bez igrača ne bi bilo ničega. Stoga se njihov glas itekako mora poslušati - podvlači Goran Vlaović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....