Čudno je to kako danas funkcionira svijet medija. Koji više nije stvar doživljaja samo “starijih” medija, nego i svih onih novih “igrača” u eteru. Ti novaci vrlo često prozivaju mainstream komunikacijske aktere, nametnuli su neku novu hibridnu liniju realnog i virtualnog, jer im takav sadržaj predstavlja gorivo u dnevnoj bitci za pažnju. Zato su i polovične istine, gdje god i neistine, stekle status realne stvarnosti.
Primjer koji nam to ukazuje je slučaj Carla Ancelottija, kojeg je na dan utakmice s Leipzigom zatekao presing svjetskih medija i “medija” kako mu se sprema 5 godina zatvora. Lijep doček srijede pred supervažnu utakmicu, koju je njegov Real navečer umalo izgubio od njemačke momčadi. I nakon kojeg su njega i igrače gledatelji ispratili s gromoglasnim zvižducima, a novinari na presici rešetali neugodnim pitanjima. Među inima, što misli o mogućnosti da će morati u zatvor. “Ne”, bio je njegov odgovor na pitanje može li se to dogoditi. I tu je stao.
Puni kontekst
Odrješito ne je logika priče, kada je sagledate u punom kontekstu. Odnosno kada možete pročitati cjelokupnu sliku oko tog slučaja. U osnovi radi se o optužbama Haciende (porezni organi Španjolske) da je od 2013.-2015, u prvom mandatu vođenja Reala, utajio porez. Ancelotti je, kao i većina igrača i trenera, potpisao ugovor s klubom da mu se iz marketinškog korištenja njegova lika isplaćuje 50% prihoda (isto toliko pripada klubu) na račun tvrtke koju je osnovao u drugoj zemlji EU. To je učinio tamo jer je porezno opterećenje manje, a to mu dopuštaju Zakoni EU.
No, kako je Ancelotti u Madrid stigao u ljeto 2013., Hacienda mu je nametnula ne samo da nije platio puni iznos na prihode (ne priznaje plaćanje marketinških prava na način kako je to on učinio), nego su mu nametnuli da je ostao rezident u Španjolskoj i poslije otkaza u lipnju 2015., do listopada, što znači da je u toj godini živio u Madridu više od 6 mjeseci i mora platiti puni porez.
Već tada se Ancelotti žalio i na optužbe za izbjegavanje poreza (onih 50%), ali i za porez u 2015., jer je tvrdio da nije živio u Madridu. Hacienda je kao dokaz uzela to što je ugovor za stan bio na njegovo ime do listopada, iako je Ancelottijeva obrana dokazivala da je odselio. Kako su savjetovali odvjetnici, Ancelotti je preventivno platio “traženi” porez (oko 2,5 milijuna eura) i čekao je žalbu na suđenju. Nije se htio nagoditi jer je smatrao da je nevin. Sutkinja madridskog suda mu je dala za pravo kad je u pitanju 2015., ali je priznala Haciendi da treba platiti za 2014. No, umjesto da Ancelottiju poreznici vrate 1,2 milijuna eura, oni su se žalili. I sada je zbog protokolarnog sazivanja sjednice sudskog vijeća priča postala aktualna.
No, predstavljena je svijetu kao da je Ancelotti kriminalac koji će uskoro u zatvor, moguće i na pet godina. Bez obzira na to što je, primjerice optužba zatražila 4 godine i 9 mjeseci, što je sud u Madridu već jednom dao za pravo Ancelottiju i sukladno najavljeno istim argumentima, vjerojatno će novi epilog biti isti...
Kad se stvari sagledaju u punom sadržaju onda odjek Ancelottijevih tegoba s poreznicima i sudom djeluju drugačije. No, danas nije presudno ono što se u stvari događa, nego sočnije “modernijim medijskim platformama” djeluje nasloviti Ancelottija čeka pet godina zatvora. Najveći problem za tretmane realnijeg stanja stvari jest u tome što mainstream mediji, u nekom nelogičnom podređivanju “svekolikom novom svijetu komunikacije”, prihvaćaju isti pristup. Naslovi za privlačenje klikova, bez puno dodirnih točaka sa sadržajem, a sve češće i sa sadržajem bez puno dodirnih točaka s realnim događanjem.
Sve veće udaljavanje
Kako će svijet funkcionirati u toj kakofoniji može se samo naslućivati kroz raketiranje etera svime i svačime, uslijed čega je čitateljima teško razlikovati što je realnost, a što fabricirana “sočnost”. Mnogi akteri u nogometu podređuju se toj novoj zbilji “odjeka”, te pokušavaju čim prije zatvoriti svaku nelagodnu priču koja ih prati. No, u kontekstu stereotipa da je nogometaš praznoglavi akter sporta u kojem se vrti ogroman novac i trenira izbjegavanje poreza, prvi je u Španjolskoj reagirao Xabi Alonso.
Vjerojatno budući trener Reala, dok je još igrao u tom klubu, također je bio optužen da je utajio porez. Smatralo se da će to platiti odmah, nagoditi se za uvjetnu kaznu, kao što su to učinili Messi i Cristiano Ronaldo. No, Alonso je odbio nagodbu i uvjeren u svoju nevinost, odlučio se za suđenje. Dobio je spor i vraćen mu je novac. Slijedili su ga Sergio Ramos, Xavi, Iniesta, a povrat poreza nakon sudskog procesa dobio je i Luka Modrić, i to 2,7 milijuna eura.
Problem ostaje što onima koji su dokazali da nisu utajili porez, odjek u svijetu komunikacije nije ni izbliza isti kao što je tutnjava o kriminalnim poslovanjima. Oni doživljavaju istu reakciju javnosti kao što je to za one koji su dokazano utajili porez. To nije pravedno, ali sukladno ponašanju aktere u svijetu komunikacija, to se više neće promijeniti. Zato se od medija sportaši i ini akteri javne scene sve više udaljavaju...