"Znaš, nogomet bih igrao jednom nogom i u grobu." Tu je rečenicu Stjepan Štef Lamza izrekao Miroslavu Redeu nakon povratka poslije tog famoznog pada s balkona Vile Rebar. Ta rečenica dokazuje ujedno njegovu posvećenost, a zapravo zaluđenost nogometom.
Rijetki su nogometaši koje određuje nadimak. Leo, Cristiano, ili u našem, zagrebačkom, Dinamovom miljeu, Zeko, Mlinka, Cico, Žoga, Zambi, Majo, Rudač ili Čera. Sve njih nadimkom određuje veličina. A kada si u Zagrebu kazao Štef, mogao si pomisliti na velikog Deverića, međutim, nadimak Štef određivao je jednu od najvećih ikona. Štef je bio - Lamza.
Stjepan Lamza doista je bio izuzetan nogometaš. Koliko točno velik, teško je odrediti. No ako u kontekst stavimo rezultatsku uspješnost, majstorije i karizmu, onda je Štef Lamza bio među najvećima.
Zgazio Eintracht
- Definitivno, međutim, ako stavimo sliku u širi kontekst, onda je to otprilike top 10 - reći će Dinamov erudit i svjedok vremena Miroslav Rede. - Wölfl, Perušić, Jerković, Škorić, Zambata, Rora, Belin, Zajec, Mlinarić, Kranjčar... netko je sigurno i ispao, ali tu negdje je i Štef. Njegove partiture i strast, lucidnost i dribling... oni su bili "creme de la creme".
Da stavimo određene stvari u kontekst, u to, zlatno Dinamovo doba, Dinamo je glavnog konkurenta imao u Partizanu, za koji je tada igrala "plava čigra", Miloš Milutinović, jedan od najnadarenijih igrača s ovih prostora. On je, takoreći, bio glavni konkurent Stjepanu Lamzi.
- Milutinović je bio najbolji, on je, definitivno, jedini igrač kojeg bih volio gledati danas. To je bila poezija. No, jest, Štef je bio njegova Dinamova inkarnacija. Štefovu veličinu određuje i sljedeće: beogradska publika bila je prilično istančana ukusa. Cijenila je najviše šmekere. A iz Dinama uvijek su tamo pljesak dobivala samo dva igrača: jedan je Željko Perušić, a drugi je Stjepan Lamza. To je dovoljna referenca...
Činjenica je, i to neosporna, da je mit o Štefu Lamzi, uz Tomu Židaka, brusio i famozni pad s balkona. Uvijek je tome tako. Tragedije klešu spomenike. Tako je i Štef za života postao legenda. I bez toga, Lamza je bio izvanredan nogometaš.
- I on je iz reda onih koje bismo trebali gledati danas. Klesao je on povijest, svoju i Dinamovu, i 1967., napose protiv Eintrachta, koji je, kao što je Žile pisao, zgazio poput opuška, ali najbolju je partiju odigrao sa samo 20 godina, protiv Barcelone, 1960., kada je Dinamo pod imenom grada Zagreba u Kupu velesajamskih gradova na Camp Nouu vodio 2-0, ali izgubio 3-4. To je bilo ludo. No u kontekstu najvećih, valja se sjetiti rečenice neprežaljenog Žoge Škorića, koji je nakon ogleda sa Celticom i Leedsom '66. i '67. kazao: "Samo se jedan igrač može igrački suprotstaviti njihovima i igrati na njihovoj razini. On je Štef Lamza"...
Veličina koja će vječno sjati
Gdje ga točno smjestiti, dakle, nezahvalno je pitanje. Recimo, Židak je 2016. napravio grandioznu temu o "dosad najboljih 11 Dinama", a u toj momčadi, recimo, nije bilo mjesta za Lamzu: Ladić - Belin, Zajec, I. Horvat, Crnković - Modrić, Boban, Perušić, Mlinarić - Jerković, Šuker. No, u kolektivnoj svijesti svih dinamovaca, Štef je među Najvećima.
"Desetka za desetku", Dinamov Messi i Maradona, Socrates i Best. Jedan od onih čija će veličina sjati - vječno.
ZA ŽIDAKA JE BIO VLADAR OLIMPA
Dražan Jerković, Slaven Zambata, Rudolf Belin, Zlatko Kranjčar i Marko Mlinarić izabrani su prije pet godina u anketi Goal.coma u povijesni "top 5" klub najvećih Dinamovih nogometaša. Stjepan Lamza je u izboru izvisio, završio na šestom mjestu, ali nije se uzbuđivao jer legendarni Dinamov kroničar Tomislav Židak prethodno je već u navijačkom narodu oko Lamze sazidao kult. Lamza je u Židakovu plavom Panteonu figurirao kao Zeus, vladar Olimpa, bog neba i grmljavine, a svi drugi veliki igrači samo kao njemu podčinjeni bogovi.
Židakova logika imala je čvrsto uporište: ako je Kup velesajamskih gradova legitimni nasljednik Kupa Uefe, onda je trofej iz 1967. godine ključni miljokaz u klupskoj povijesti. Vrijeme i uspjesi računali su se u usporedbi sa '67. Intimno daleko povezaniji s herojima "generacije 1982", Židak nije mogao zažmiriti pred činjenicom da su Zeko, Cico i društvo tri godine uzastopce ispadali iz Europe u prvom kolu eurokampanje.
Lamzi i društvu to se nije moglo dogoditi. 1963. dogurali su do finala KVG-a, a četiri godine poslije osvojili natjecanje, pobjeđujući Juventus, Eintracht i Leeds. Manje bitno, ali ne i nevažno, ti su šampioni na utakmice nerijetko dolazili ravno iz zadimljenih kavana, što je priči davalo notu neodoljivog šarma, bez kojeg kod starog romantičara Židaka nije bilo pravog nogometa... (Dražen Krušelj)