Puca se i po Dnjipru, grad u kojem živi Mladen Bartulović, bivši nogometaš Hajduka nije više pošteđen u ruskoj invaziji na Ukrajinu... Bartulović, koliko god bio smiren ipak i sam podliježe ratnim okolnostima:
- Počeli su i nas gađat, na meti je tvornica crne metalurgije, željezara. A naš grad pun je industrije takve vrste, industrijska je golema zona - veli Bartulović za Slobodnu Dalmaciju.
Zato u doba Sovjetskog Saveza stranac nije ni smio ući u taj grad, da ne bi špijunirao postrojenja, pa je Hajduk, te 1985., protiv Dnjipra gostovao u Krivoj Rogu, sad se zove Krivi Rih, oprostite na maloj digresiji, vraća nam se film unatrag...
- Da, slušao sam te priče... Uglavnom, raketama, granatama gađaju tvornicu metalurgije. Mislim da su rakete doletjele iz područja Donjecka koji je na 200 kilometara udaljen od nas. I to u trenutku kad je Ukrajina proglasila da sve što je rusko Ukrajinci smiju uzet sebi...
Kako to, objasnite nam malo, tvornica je u Ukrajini?!
- Da, naravno, ali su je držali Rusi, da tako kažem. Bila je u ruskom vlasništvu. I onda ovi iz Donjecka, pro-Rusi, počeli su je rušit, granatirat da je ne bi Ukrajinci sasvim uzeli i prisvojili.
Rat je znači zakucao i na vaša vrata?
- Jest, na žalost. Još su Rusi relativno daleko od grada, ali kao da su sve bliže... Ne mogu reći da se obruč steže, ali dok smo bili u miru prvih dana rata, eto granata prema našem gradu i ne možemo bit spokojni.
Dnjipro je velik grad?
- Oko milijun i dvjesto tisuća stanovnika. Mnogi su otišli. Neki u rat, neki kojekuda... Teško mi je to govorit, ne znam baš detalje. Znate, i ja se informiran preko televizije, vijesti na mobitel, osluškujem sve... Mnogi su se sklonili, a meni to još ne pada na pamet.
Tu vam je obitelj?
- Da, supruga Natalija i mala Nikolina od deset godina, nastojimo zaštitit kćer da ne sluša vijesti, da ne čuje granate. Za svaki slučaj, ako ne čujemo sirene dođu poruke na mobitel da je opasnost. Onda je mudro spustit se u podrum. Imamo kuću s podrumom i tako... - othuknuo je Bartul. Nije mu lako. Pitamo ga još:
Kako grad živi, ima li nestašice potrepština, zapinje li opskrba?
- Trgovine budu otvorene i onda se sve brzo razgrabi... Ljudi se žele osigurati da imaju doma kakve-takve zalihe, nikad ne znaš... Rade dućani od osam do 17 sati, a u 20 sati nastupa policijski sat, sve do šest ujutro. Novi je režim života i treba se naviknut. Možemo se samo nadat da će sve brzo završit. A ne znam baš, nisam u to siguran.
Zovu li roditelji iz Kaštela?
- A možete mislit, svaki dan, po nekoliko puta. Tata Blaško i majka Kate su u Kaštel Starome. I brat Goran. Brat Siniša je u Njemačkoj. Stalno se zivkamo, pitaju kako nam je...
Vi ste najmlađi?
- Tako je, ja sam najmlađi sin.
Držimo palčeve da sve brzo prođe...
- Nadajmo se, ali tek nam dolazi prava psihoza opasnosti, možda i učestalih silazaka u podrum. Rat uzima maha i u Dnjipru i ne može ovdje čovjek bit spokojan – rekao nam je Bartulović, uvijek na dispoziciji da odvoji za nas nekoliko trenutaka razgovora. A tako zacijelo i njemu bude lakše, da zna da smo s njim u mislima...