U petak nas je nazvao bivši hrvatski reprezentativac Danijel Pranjić, koji je u ljeto 2020. godine došao kao igrač u ciparsku Omoniju Psevdu koja se natječe u tamošnjoj Drugoj ligi. Uskoro je postao i trener koji je doveo mnoge hrvatske nogometaše željne napredovanja u karijeri. Međutim, priča se nije razvila idealno, Pranjić je dobio otkaz. Međutim, doživio je grozno iskustvo. U grčkim medijma je osvanula priča da je pobjegao s Cipra, da ga je proganjalo cijelo selo u kojem je živio, kao i njegove igrače...
Sasuo im sve u lice
Istina nije takva, nitko Pranjića nije naganjao, niti je otišao iz Cipra, nastavlja živjeti u toj državi.
- Da, gotovo je, dobio sam otkaz. No, sve je ispalo dosta traumatično. Prije najvažnije utakmice sezone dečki iz momčadi su me nazvali i kazali da su im u kućama isključili struju, da su ostali u mraku, a isključili su im i vodu. A to je bilo jedino što je predsjednik kluba obećao plaćati. Nakon toga sam ga nazvao i svašta mu rekao, nije za medije. Rekao sam mu što ga ide... Nisam više mogao izdržati, igrači su mi plakali. Čovjek koji ima srce mora na tako nešto reagirati, a ja imam srce. Nisam mogao dozvoliti da netko, da oprostite, piša po mojim igračima - kazao nam je uvodu Pranjić.
Dobio je otkaz prije te krucijalne utakmice sezone protiv Liopetrija, ali to mu nitko nije kazao!?
- Pretpostavljao sam da ću dobiti otkaz jer sam stvarno predsjedniku svašta kazao. Tu utakmicu su dečki odigrali bez želje i volje, izgubili smo 0:3. Glava im nije bila čista. Nakon utakmice je predsjednik htio pričati sa mnom, ali sam mu rekao da mi više nemamo što pričati. Drugi dan sam trebao imati trening, ali iz Uprave sam dobio poruku da sam smijenjen. Prihvatio sam, čak mi je pao kamen sa srca. Prvi put mi je na sastanku s igračima stvarno bilo teško. Takav sam lik, mogu progutati dosta stvari, prošao sam u nogometu svega i svačega, ali ovoga puta su me shrvale emocije. Bio mi je to uostalom prvi trenerski posao. Igrači su čak došli s idejom da će doći pred Upravu, te da nitko od njih neće igrati ako ja ne ostanem trener. No, to nisam želio prihvatiti, jer više nisam htio raditi s tim ljudima. Od početka sezone, sve što su rekli, sve su lagali.
S Pranjićem su otišli svi hrvatski nogometaši, te tri Cipranina. Od Hrvata su otišli Martin Musulin, Luka Pačar, Darijan Radelić-Žarkov, Mihovil Šutalo, te Stjepan Šarić, ali on je ozlijedio križne ligamente i otišao je prije.
- Vidim da se pisalo da su me naganjali neki ljudi iz sela u kojem sam živio, to je neistina. Da, otišao sam iz sela, ali mirno, nisam tu više htio živjeti. Otišao sam u drugo mjesto, u drugi stan. Dolazili su mi roditelji od igrača, tih Ciprana, plakali su ljudi. U tom selu u kojem sam živio živjela je i jedna obitelj koja je sve kontrolirala, bila su to četiri brata. Iz te obitelji sam u rosteru imao dva igrača. A taj dvojac je imao tridesetak kilograma viška. Nisam ih mogao stavljati u momčad, rekao sam obitelji da na terenu ja odlučujem. Kad taj dvojac nije bio u planu, odmah su počeli problemi. Kasnije je sve otišlo k vragu. Ja sam htio zaštititi svoje igrače, htio sam da dobiju novce koje su zaslužili. Moja je bila odgovornost, jer ja sam ih doveo. Napravili su dobar, posao, već danas me mnogi zovu za te igrače.
Neljudski uvjeti
Kaže da su uvjeti u kojima su radili bili skroz nenormalni.
- Kad je sve krenulo bilo je dobro, igrali smo dobar nogomet. Svi su nas se plašili. Ali na polusezoni sam vidio da klub više nema novca. Rekao sam dečkima da mogu otići ako imaju neku opciju. No, oni su htjeli ostati zbog mene. A klub im je jedino plaćao stanovanje, režije i gorivo da mogu doći na trening, Na kraju su im i to prestali plaćati, tako da sam ja svojim igračima davao novac da bi mogli živjeti, s tim da dečki nisu došli ovdje zaraditi, nego napraviti karijeru, da danas-sutra zaigraju u prvoj ligi. Ali, ako imaju plaću od tisuću eura, a niti to nisu dobili, kako ćeš onda igrati nogomet? Nije bilo normalno da sam ih ja kao trener plaćao... Ne samo to. Kad su Stjepanu Šariću pukli ligamenti, nitko ga poslije nije nazvao, iako su mu obećali da će mu pomoći!? Na kraju sam jedino ja pomogao. Dečki su i jeli kod mene, ali nisam im kuhao, kako je pisalo. Pa, ja ne znam ispeći niti jaje, ha, ha, ha. A tim svojim dečkima i dalje ću pomagati jer se osjećam odgovornim za to što sam ih doveo na Cipar - zaključio je Pranjić, koji već ima ponuda za nastavak trenerske karijere na Cipru.