Kad je 2003. objavljen Moneyball, autora Michaela Lewisa, postao je bestseler. Sedam godina kasnije snimljen je film, proračuna 50, a koji je uz sjajne kritike donio 110 milijuna dolara prihoda.
Film je bio globalna promocija važnosti statističkih podataka u slaganju momčadi, a postao je hit i zbog odlične glume Brada Pitta, koji je utjelovio Billyja Beanea. Nekoć veliki talent bejzbola nije se ispunio kao igrač, ali je to ostvario kao glavni menadžer Oaklanda. Kad je 2002. doživio uobičajenu sudbinu da im bogatiji klub uzme najboljeg igrača, morao se suočiti s manjim proračunom za slaganje nove momčadi. Kao asistenta je angažirao briljantnog matematičara i ekonomista s Yalea Petera Branda.
Manjak novca kompenzirali su korištenjem mnoštva statističkih podataka i analiza o igračima, temeljem kojih su dovodili one koji se drugima nisu činili konkurentnima. Bean je na kraju iznenađujuće odveo Oakland do prvog mjesta u Konferenciji te u play-off. Postavili su i rekord lige s 20 uzastopnih pobjeda...
Njegova teorija drastično je promijenila dotadašnji pristup selekciji igrača. Dva desetljeća kasnije Billy Beane je postao dio AC Milana. Vlasnik Gerry Cardinale angažirao ga je za savjetnika kako bi mu svojim pristupima pomogao u slaganju novog Milana.
Beane obožava nogomet i godinama je bio savjetnik u više američkih i europskih klubova, negdje (AZ Alkmaar) postao i manjinski dioničar. No, time nije impresionirao Milanovo okruženje, u kojem se tek suočavaju s otkazima legendi Paolu Maldiniju i suradnicima, da bi se napravila promjena rada i omogućilo američkim skautima i samom Cardinaleu njihovu verziju “moneyballa”.
Prvi potezi odmah su šokirali navijače. Prodan je miljenik Sandro Tonali u Newcastle, uz ključni argument što je 2020. doveden za 35, a prodan za duplo. To što je Tonali predodređen za lidera (23) i simbol je navijačima “stila Milan” (iz ere Berlusconi), vlasnika nije emotivno diralo. Ključne su brojke, ide Tonali, doći će drugi. Dok su prijašnjeg vlasnika, također američkog (Singer), milanisti (Boban, Maldini, mediji, navijači) osujetili u namjeri da “moneyball” ostvari uz Ralfa Rangnicka, sada se ta ideja ipak provodi s Cardinaleom. To je samo jedan od simptoma amerikanizacije koja je uhvatila ritam i sve više utječe na promjenu prirode euronogometa.
Znači, američki kapital, za razliku od većine iz Europe, lišen je emocija i ne mari osim na riječima za tradicije, simbole, povijest i navike ovdašnjeg navijačkog življa. Braća Glazer to su među prvima demonstrirali u Manchester Unitedu. Man. United je financijski (p)ostao vrlo moćan (vrijednost od 1,16 u 17 godina dostigla 4,9 milijardi dolara), ali je nuspojava američkog pristupa pridonijela da već deset godina nisu prvaci Engleske. Opravdan je strah analitičara da bi američki kapital mogao europski nogomet temeljno izobličiti da bi ga profitno iscrpio i onda prepustio “kome hoće”...
Naš nogomet je lišen tog tereta. Tek jedan američki ulet, u Istru 1961, pokazao se promašajem. HNL nije komercijalno isplativ, nema tržište da bi se nogometni proizvod prodavao kao u većim zemljama. U HNL-ovoj stvarnosti presudnim ostaje nogomet, talent i strast, bazirano na tradiciji i emociji okruženja. Kad se gubi utjecaj tih faktora, nastaju svekoliki problemi. Između ostalog i preispitivanje smisla nekog kluba. HNL ne može biti podređen “moneyballu”, diktatu statističkih analiza, u selekciji i vrednovanju igrača.
Ti podaci su dobrodošli kao jedan od faktora analiza, ali procjena potencijala i perspektive mu mora biti rezultat ljudske (iskustvene i emotivne), a ne umjetne inteligencije. Brojke ne vode računa o strasti, voljnom momentu, kolektivnom duhu, obiteljskoj povijesti ili fazama (različite) sazrijevanja igrača. Netko trči kao sprinter, ali ne razumije igru. Drugi nije brz, ali mu je misao (i lopta) najbrža. Treći prodire 25 puta, ali mu je 24 krivih centaršuta. Četvrti postigne dva gola, ali je gurnuo loptu s metra u mrežu jer mu je drugi sve pripremio...
Europski nogomet je najbolji na svijetu upravo zato što je razvijan na ljudskom faktoru, a ne “algoritmima”. I funkcionirao je na nogometnim zakonitostima, a ne kao alat za profitabilnost. Da je američki pristup uspješan, nogomet bi postao silno bogat na tržištu SAD-u. Ali nije. Zato njihov dolazak u Europu i nametanje pristupa može im donijeti kratkoročno velike dividende, ali dugoročno može ugasiti strast i nogomet kakvog znamo i volimo.
HNL je isto pod “napadom” ovdašnjih verzija “moneyballa”. I “atletiziranja” igre, temeljene na brojkama. U svojem deficitu kapitala pod naletom je ovdašnjih natruha amerikanizacije. Dakle, brzo stvoriti nešto za 2 da bi se prodalo za 4-5 puta više, sve dok ima materijala. Neovisno o emocijama okruženja, natjecateljskih začina koji hrane strast. HNL nema komercijalnu snagu osim okvira egzistencijalnog. Sve su oskudniji izvori visoko konkurentnog izvoznog materijala. Ukoliko se ne podređuje iskonskim nogometnih zakonitostima (rad s mladima, razvoj naših resursa - talenta i emocija, promocija igre i strasti) onda je logično postaviti si pitanje koji bi bio smisao takvog HNL-a?