Još je nekidan, pred kraj prošle godine, igrao šahovsku simultanku s Anatolijem Karpovom, a jučer je Dragoslav Šekularac preminuo u 82. godini u Beogradu. Današnjim mladim generacijama njegovo ime manje znači, međutim oni stariji koji su ga gledali i oni nešto mlađi koji su o njemu slušali odmah su se sjetili njegovih driblinga ili angdota o njima, njegova nogometa, koji je oduševljavao mase u nekadašnjoj državi, ali i šire.
Želio zabaviti publiku
Ako je vjerovati svjedocima vremena, a nema razloga sumnjati, Šekularac definitivno spada u sam vrh najvećih nogometnih virtuoza koji su ikada oduševljavali publiku na ovim prostorima; neupitna svjetska klasa.
- Bio je genijalac, zabavljač i boem. On nije bio samo igrač koji će odraditi svoje i pobijediti; on je uvijek težio tome da zabavi publiku. Kad je Šeki dobio loptu, znali ste da će napraviti nešto posebno. Poseban igrač, strašno duhovit i izvan terena, ma, zabavan uvijek i svugdje - prisjetio se sa sjetom Šekularca i Ćiro Blažević.
- Eh, odlaze ljudi, stalno dođe vijest da nema više ovog ili onog... A kad me pitate tko u današnjem nogometu najviše sliči Šekularcu, teško je to usporediti. Ne mogu takvi igrači danas više egzistirati, ali način na koji igraju Messi i Neymar možda će najbliže opisati Šekularca, oni imaju taj vic u igri, tu crtu. Naravno, u višoj brzini.
Ako je netko poznavao Šekularca, bio je to Miro Rede. Naš novinarski doajen, ali i bivši nogometaš, odrastao je u Beogradu upravo uz Šekularca, pamti gotovo svaki korak njegove karijere.
- Odrasli smo, praktički, zajedno, u istom dvorištu, zajedno trenirali atletiku, košarku, šah... Igrali smo zajedno i mali nogomet, a onda su nam se putevi razišli, njega je uzela Zvezda, mene Partizan. Odigrali smo prvu međusobnu utakmicu 1952, u predigri utakmice prvih momčadi igrali smo mi, pioniri Zvezde i Partizana, završilo je s 2:2. On je bio najbolji igrač utakmice, ja sam zabio dva gola - sjeća se Rede i ističe:
- On je bio fantastičan dribler, desna spojka, broj osam. Bio je i šoumen, međutim neispravno je reći da je bio samo zabavljač; on je jako dobro znao prekidati suparničke napade, remetiti obranu, ali da, najpoznatiji je bio po svom driblingu. Recimo, ono što je lani pokazivao Cristiano Ronaldo, ono “rolanje” pa vraćanje lopte, to je Šekularac radio još 1954. u juniorskoj utakmici Jugoslavije i Grčke. Samo zbog njega na utakmice je dolazilo po 10-15 tisuća ljudi.
Šekularac uoči početka utakmice protiv Mađarske na stadionu u Maksimiru 1958. (drugi slijeva)
Zabranjen transfer
Po njega je 1959. došao u Beograd gazda Juventusa Agnelli, Šekularac je otišao na probu u Juve, a torinski je klub Crvenoj zvezdi bio spreman platiti 500 tisuća dolara! Za ono vrijeme svemirska cifra. Međutim, Šekularac je ostao u Zvezdi (kasnije postao i jedan od pet Zvezdinih zvijezda) zato što je tadašnja visoka politika zabranila taj transfer.
- Osvojio je olimpijsko i europsko srebro, međutim on je 1962. trebao biti proglašen najboljim europskim nogometašem. Iako je Jugoslavija završila četvrta na SP-u (Dražan Jerković je s četiri gola bio, zajedno s još nekoliko igrača, najbolji strijelac turnira, a članovi te momčadi, između ostalih, bili su Vlatko Marković i Josip Skoblar, op.a.), Šekularac je jedini igrač koji je bio ocijenjen čistom desetkom, dominirao je i oduševljavao. Međutim, kasnije je u utakmici u Nišu protiv Radničkog udario suca Tumbasa i dobio godinu i pol dana suspenzije, pa mu je ta nagrada promaknula - govori Rede, podsjećajući da je jedan sličan incident Šekularca možda stajao i velikog trenerskog rezultata.
Na Maksimiru 13. V. ‘90.
- Na klupi možda nije imao toliko uspješan, iako treba reći da je on bio trener one Zvezdine momčadi koja je 1991. osvojila Europu i svijet. On je vodio momčad godinu dana ranije, kad je na utakmici u Kölnu opet napravio neki incident, ušao u teren, zbog čega je bio kažnjen zabranom vođenja momčadi. Pa je na njegovo mjesto sjeo Ljupko Petrović i odveo Zvezdu do vrha.
Šekularac je dakle bio trener beogradskog kluba i legendarnog 13. svibnja 1990. u Maksimiru. Bio je megazvijezda, glumio je i u filmovima, a osim u Crvenoj zvezdi igrao je u Karlsruheu, St. Louisu, OFK Beogradu, više od pet godina u Kolumbiji, uz nekoliko ipak manje slavnih igračkih i trenerskih epizoda...