Uovim užasnim trenucima, u kojima se pokušavamo pomiriti sa spoznajom da Zlatko Cico Kranjčar više nije s nama, prve misli nezadrživo jure prema 1982. godini, prema Dinamovu proljeću i osvajanju naslova državnog prvaka nakon pune 24 godine. Dinamo je te prekrasne sezone bio istinski pokret, bio je kudikamo više od običnog nogometnog kluba. S mislima na Dinamo svakodnevno se živjelo, Zagreb je sanjao taj naslov prvaka, sanjao ga je i dosanjao.
Na kraju jesenskog dijela prvenstva Dinamo je bio drugi na ljestvici, iza Crvene zvezde. A u zimskoj stanci u Maksimir su se, s odsluženja obveznog vojnog roka, vratili Zlatko Kranjčar i Ismet Hadžić, osjetna pojačanja Plavih. Hadžija je učvrstio obranu, a Cico je postao udarna igla lepršave i tehnički savršene momčadi, koja je mljela svoje suparnike od prve minute i u većini je dvoboja već nakon pola sata držala opipljivu rezultatsku prednost. Toga je proljeća Kranjčar zabio čak 12 pogodaka, dodajmo samo da je najbolji strijelac te sezone bio Snješko Cerin sa 19 postignutih zgoditaka...
- Da Cico nije došao te zime, uvjeravam vas da ne bismo bili prvaci! Bili smo dobri, ali nedostajao nam je “killer” poput njega, nedostajao nam je vođa, čovjek koji vjeruje u uspjeh! Cico je bio rođeni pobjednik! I nikad mu nisam zaboravio te zasluge za naslov, uvijek sam mu ostao zahvalan natih 12 golova. Cico je bio posebna klasa igrača, klasa koja nam je bila potrebna za to osvajanje naslova. Bio je svakako jedan od najboljih igrača koje sam ikada trenirao, dokazao je svoju vrijednost i kasnije u Austriji - rekao nam je ondašnji Dinamov trener, Miroslav Blažević.
Suze naviru same od sebe
Potom je tiho dodao:
- Plačem, iako ne želim plakati... Strašno tugujem, šokiran sam. U nedjelju navečer liječnik mi je rekao da su Cicini izgledi mali, ali nisam u to želio vjerovati. Ovo je tragedija, obiteljska i sportska, ne mogu vam ni opisati kako se tužno osjećam. U svoja sam četiri zida, suze naviru same od sebe - jedva je Ćiro birao riječi.
Svaki dinamovac nikad, ali baš nikad, neće zaboraviti utakmicu Dinamo - Crvena zvezda, sunčane zimske nedjelje 21. veljače 1982. godine. Plavi su već nakon pola sata vodili 3:0, a drugi je pogodak, nemogućim načinom, protiv svih zakona fizike, postigao Cico Kranjčar! Udarcem glavom s desetak metara, skočivši unatrag(!?), poslao je loptu u prve, desne rašlje Zvezdinih vrata, bilo je to ispred sjeverne tribine, prepune tada najžešćih Dinamovih navijača! A loptu je Kranjčaru centrirao Marko Mlinarić, nakon nezadrživog bijega po lijevom boku...
- Kad me ujutro nazvao Niko, znao sam da je gotovo. I nikad, dok sam živ, neću zaboraviti te četiri Nikine riječi: “Mlinka, tata je umro”... Stresao sam se, bilo je točno 9.45 sati, “ubile” su me te Nikine riječi - emotivan je bio Mlinka. I prisjetio se divne 1982. godine:
- Ljudi dolaze i prolaze, ostaju uspomene, a uz Cicu su vezane samo prekrasne uspomene. Za mene je Cico, uz Zajeca, najbolji Dinamov igrač svih vremena. Tko zna što bi bilo s nama da se te zime nije vratio iz vojske, tko zna bismo li osvojili naslov? Bio je genijalan igrač, genijalan tehničar, genijalan golgeter, neustrašiv i optimističan. Bio je prepun samopouzdanja i tu je vjeru u uspjeh širio svlačionicom, kojom je često odjekivao njegov zarazni smijeh. Bio je radostan čovjek - rekao nam je Mlinka, koji je godinu i pol ranije i na malonogometnom parketu spoznao što znači igračka klasa Cice Kranjčara...
- Igrajući za Contru, izgubili smo 1980. godine u finalu Kutije šibica. Sljedeće smo godine nagovorili Cicu da igra za nas i osvojili smo turnir! Bio je rođeni pobjednik. I hvala mu za sve što je učinio za naš Dinamo, za našu Hrvatsku i za naš Zagreb, kojeg je toliko volio! Bio je istinska legenda grada Zagreba, prava purgerska legenda! Hvala mu za sve, Cico će zauvijek ostati u nama - kroz suze je govorio Marko Mlinarić.
A iz srca Srbije, iz Šumadije, iz Batočine se javio - Zoran Panić! Stariji se Dinamovi navijači još kako sjećaju ovog lijevokrilnog napadača, za Plave je te šampionske godine odigrao čak 27 utakmica (od 34) i postigao je deset pogodaka, većinu u jesenskom dijelu prvenstva. A na proljeće je, dolaskom Kranjčara, priliku čekao na klupi...
- Još uvijek ne vjerujem... Malo prije sam čuo da nema više Cice, ma je li to doista istina? Uh... Teško mi je, ovo su gadna, olovna vremena... O Kranjčaru, kao i o svim bivšim suigračima i danima u Zagrebu, mogu govoriti samo najljepšim riječima, bilo mi je to najbolje razdoblje u karijeri. Dolaskom iz vojske Cico nam je stvarno donio novu dimenziju i kad tako klasnom igraču sjediš na klupi, to nije nikakva sramota! A Cico je baš bio vrhunska klasa, ubojiti napadač. Žao mi je, prenesite obitelji moju iskrenu sućut - rekao je Panić.
Spomenuli smo čudesni pogodak Zvezdi, a izdvojit ćemo još dva Kranjčarova zgoditka tog fantastičnog proljeća. Dinamo je 18. travnja ugostio Željezničar i pobjedom bi stigao nadomak osvajanja naslova, trebao bi mu još samo jedan bod iz tri utakmice (gostovanja u Nišu i Mostaru, te domaćinstvo Budućnosti). I dugo su, dugo, Plavi “lomili” Sarajlije na čijoj je klupi bio Ivica Osim, mreže su mirovale, nervoza je bila sve veća.
Nebo se plavi
I onda, 20 minuta prije kraja, Maksimir je eksplodirao, erupcija emocija zahvatila je oko 50.000 gledatelja! Cerin je u 70. minuti zabio za 1:0 nakon dodavanja Bručića, a minutu kasnije Kranjčar je oduzeo loptu Baljiću i iskosa s desne strane, s desetak metara, opalio je u bliže rašlje za 2:0, zapečatio je pobjedu! Navijači su sa sjevera nakon utakmice preskočili ogradu i ušli na teren, nitko nije napuštao ostale tribine, slavilo se i pjevalo još sat vremena poslije dvoboja...
A službena je proslava naslova bila 2. svibnja, Dinamo je svladao Budućnost 1:0, pogotkom Kranjčara u 32. minuti. Tada je prvi put sa zvučnika puštena Dinamova himna “Nebo se plavi”, neopisivo je slavlje bilo u Zagrebu, nakon 24 godine naslov prvaka vraćen je doma!