Nevjerica, šok, tuga, očaj... Postoje li uopće riječi kojima se mogu opisati osjećaji nakon što doznate vijest o smrti drage vam osobe. A Zlatko Kranjčar bio je jedan od onih ljudi koji su gotovo svima bili dragi, ne samo onima koji su ga dobro poznavali.
Kaže mi urednik "izdvoji neku anegdotu iz druženja sa Cicom"... Da jednu... Vjerojatno bi i ovaj broj SN bio premali da bi se prenijele potankosti višedesetljetnog druženja s istinskom nogometnom legendom, s Dinamovim zaštitnim znakom.
U prosincu 1996. išao sam na El Clasico u Madrid, Cico je već bio tamo i nazvao me dan prije puta...
- Čuj, mogu te nekaj zamolit'? Ak' ti nije problem malo u zrakoplovu pripazit' na Niku, odličan je u školi, pa smo mu Elvira i ja za imendan, za Svetog Nikolu, poklonili odlazak na tekmu Real - Barcelona! Nije pojma do danas imal da ide...
Mama Elvira dovela je tada 12-godišnjeg Niku na Plesu, osmijeh mu, kao i tati, nije silazio s usana. U Madridu nas je dočekao Cico i nikad neću zaboraviti onaj susret oca i sina na Barajasu, neraskidivi zagrljaj i ozračje neizmjerne ljubavi koje se moglo opipati....
Dvije godine kasnije, Cico je kao trener s Dinamom prvi put ušao u Ligu prvaka, u Maksimiru je bio doslovno pregažen Celtic. Čekala se prva utakmica u skupini protiv Ajaxa, no u međuvremenu je trebalo odraditi kup utakmicu u Dugom Selu, protiv istoimenog niželigaša. U poluvremenu je bilo 2:0 za Plave, a onda se dogodilo čudo i domaćin je preokrenuo rezultat i pobijedio 3:2.
Cico je zadržao igrače u svlačionici gotovo sat vremena, "jezikova juha" odjekivala je do parkirališta. I onda je Kranjčar povukao genijalan potez: domaćin je pozvao dinamovce na zajedničku večeru u obližnju klet Bunčić, a igrači su treneru rekli: "Šefe, radije bismo išli doma". No, Cico je naredio odlazak na večeru!
- Izvolite se tamo pokazati, sad budite frajeri, slušajte i trpite - rekao je svojim igračima Kranjčar. To im je tada svakako bila najveća kazna, prije nego ih je Canjuga opalio po džepu.
Proveli smo nezaboravne profesionalne i privatne dane druženja, zalomile su se, hvala Bogu, i noći. "Bumo si nekaj rekli", bila je naša interna zafrkancija, koja je zapravo značila - još jednu "rundu"! Naša - Cicina, pokojnog prijatelja i kolege Tomislava Židaka i autora ovoga napisa. Rekli smo si puno toga, al' je još ostalo i puno za reći. Prerano ste otišli, dragi moji ljudi...