Kada je Siniša Oreščanin izašao u javnost s priopćenjem u kojem je napao Upravu Hajduka kako bi stao iza svog prijatelja Krešimira Gojuna, morao je biti smijenjen iste sekunde. Što bi u sređenom klubu odmah i bio slučaj. Nažalost, Hajduk već godinama nije sređen klub...
Marin Brbić nije predsjednik koji je pao s Marsa. Ovo mu je drugi mandat na Poljudu, a prvi nije trajao tri dana, nego tri godine. I u te je tri godine štošta naučio. Brbić dobro zna da je klub u kojem trener pišu priopćenja koja izravno potkopavaju temelje istog tog kluba, neupitno osuđen na propast ako ga se odmah ne riješi. Međutim, Brbić nije smijenio Oreščanina, jer je procijenio da mu to nije pametno. Ne da nije pametno Hajduku, nego da nije pametno njemu kao predsjedniku, jer tada bi ga neke struje koje uvijek kruže u klubu ili oko kluba mogle smijeniti.
Brbić, nažalost, jedno nije naučio. Nogometni klubovi imaju neke svoje zakonitosti. Predsjednik koji ne vlada klubom, koji ga ne vodi na način kako misli da bi ga doista trebao voditi, osuđen je propast. One sekunde kada je odustao od Oreščaninove smjene potpisao je svoju kapitulaciju. Kupio je tim činom koji tjedan na Poljudu, ali se istovremeno odrekao mogućnosti da s Poljuda ode uzdignuta čela. Ovako će otići kao predsjednik kojeg su smijenili nekakvi amateri s Malte, momčad koja je 418. na ljestvici UEFA-e. Otići će kao predsjednik koji je potpisao najveću blamažu u povijesti kluba.
Što će, međutim, Hajduku ostati nakon Brbića? Navijači koji žele pregaziti i svečanu ložu u kojoj sjede oni koji vode klub, ali i svlačionice u kojoj sjede igrači. I treneri koji ih vode. Potpuni kaos... Nije da mu već nismo svjedočili na Poljudu, a nije da se ponovno nije nazirao. Nakon što je Oreščanin preživio sramotno priopćenje, bilo je jasno da je sezona izgubljena. Oreščanin ju je svojim potpisom na priopćenju osobno prekrižio.
Narodni klub zvuči krasno, nema navijača koji ga ne bi potpisao kao željeni model, ali svaki klub na svijetu - pa i onaj koji je najnarodniji - mora imati gazdu. A gazda je netko tko vuče ključne poteze i kada se ti potezi ne sviđaju navijačima i narodu. Gazda je onaj koji se ne brine za svoju budućnost ili zadovoljstvo navijača, nego isključivo za budućnost kluba. A narodni Hajduk ne bira takvog gazdu, narodni Hajduk bira zaposlenika koji će raditi onako kako navijači misle da treba raditi. Što je najčešće put koji vodi do kaosa...
Siniša Oreščanin bio je trener koji je obećavao. Modernih pogleda, jasne igračke vizije i velikih radnih navika. Nažalost, netko mu je potom objasnio da radi u klubu u kojem predsjednik ustvari nije predsjednik nego klupski zaposlenik koji nema pravo vući ključne poteze za klub. I tu je Oreščanin čvrsto zasjeo na kola koja su jurila u provaliju. Jer samo tamo mogu ići kola koja na čijem čelu sjedi trener koji se ne bavi svojim poslom, nego pokušava krojiti politiku kluba.
Hajdukova nezapamćena blamaža stoga se nije slučajno dogodila u sinoćnjih 90 minuta i nisu je skrivili samo igrači na terenu. Koliko god je i za njih sramotna bila istina da su ih usred Poljuda nadigrali ribari s Malte. I to nakon što su gubili s ukupnih 3:0.
A Naš Hajduk i Torcida morat će se dobro preispitati kako bi dokučili što u svom radu i modelu moraju promijeniti kako bi Hajdukova budućnost imala smisla. Ovako svakako nema...