U petak, 21. srpnja, startat će 33. prvoligaško prvenstvo Hrvatske. U kakvom ambijentu i stadionskoj infrastrukturi, 31 godinu od prvog izdanja, kreće ovaj HNL?
Krenimo od teze kako je stadionska, ali i nogometna (trening-centri) infrastruktura hrvatskih prvoligaša odraz urbane dekadencije. Iako nam je to teško priznati, pogotovo otkako se dičimo elitističkim statusom člana ekonomski najmoćnije zajednice, Europske unije, nogometni stadioni su nam relikti socrealizma. Upravo zbog tog vizualnog efekta Hrvatska nogometna liga ima bitno slabiji doživljaj nego što to, u odnosu na europske utakmice, može imati u kontekstu igre. Vrlo često smo mogli čuti tezu kako bi HNL-nogomet u ambijentu recimo nizozemske ili belgijske lige djelovao vjerojatno i bolje nego tamošnji nogomet...
Simboli dekadencije
Otkako je Hrvatska samostalna i od 1992. kad je odigrano prvo HNL prvenstvo, dogodile su se samo četiri nove gradnje. U Velikoj je tamošnji novi objekt ostao na marginama jer je nestao klub Kamen-Ingrad i prva liga. U Puli je Drosina, koja se počela graditi 1993., a zbog politike i politikantstva dovršena je tek 2010., stadion koji upravo stvara nužne preduvjete da bi dobio tri zvjezdice i europsku “vizu”. Sedam godina kasnije u Rijeci je niknula Rujevica, prvobitno zamišljena kao trening-kamp sa zamjenskim manjim stadionom, na kojem će se igrati dok se ne izgradi nova Kantrida. Najbolja vijest i događaj kada je u pitanju hrvatska nogometna infrastruktura u punom je jeku. Naime, vlasnici NK Osijek iz Mađarske uložili su u izgradnju novog stadiona u gradskom kvartu Pampas. Stadion od 13.005 mjesta je pravi bombon nogometne infrastrukture jer ima četiri spojene tribine, bez atletske staze, i jedini je hrvatski stadion gdje su sva mjesta pokrivena.
U Osijeku su napravili uistinu milenijski iskorak jer je uz moderan stadion izgrađen i trening-kamp s čak sedam terena prirodne i umjetne trave, neki s manjim tribinama. Izvanredan je taj objekt u Osijeku i u europskim okvirima, a dimenzije fantastičnog za hrvatske prilike. Svaki ljubitelj nogometa u Hrvatskoj, počevši naravno od slavonskog, treba biti sretan što će se HNL odigravati u Opus Areni (otvaranje u subotu, op. ur.). Vizualni dojam iz Osijeka bit će jako dobar promotivni spot nacionalnoj ligi. Svi ostali objekti u Hrvatskoj, gdje se igra HNL, simboli su dekadencije. Prošlih vremena.
Vlada Republike Hrvatske donijela je prošlog tjedna strateški iznimno važnu odluku da se dva najveća nogometna objekta, Maksimir i Poljud, proglase objektima od nacionalnog interesa. Ta odluka je ispravna i realno se trebala izglasati odavno. Temelj HR nogometa su Dinamo i Hajduk, kao što su Zagreb i Split dva najveća grada i geopolitički stupovi hrvatske države.
Najavljene investicije u gradnju novog stadiona u Zagrebu, kao i velika rekonstrukcija poljudske školjke, ne samo da su nužne u sportskom kontekstu. To su objekti koji na svoj simbolički način ukazuju kakvo je stanje duha u zemlji, gdje su vrlo glasni oduvijek bili jahači destrukcije i jeftinog populizma.
Zato je svaka ideja gradnje stadiona imala svoj alter eho onih krugova, koji su forsirali tezu o nužnosti bolnica, škola, vrtića i staračkih domova. Činili su to jakim tonovima i upornošću, pa nije čudno da se infrastruktura daleko najpopularnijeg i najmasovnijeg sporta svela na šifru “kemijskih WC-a”, kao bolje varijante, u odnosu na one stadionske objekte gdje je verzija “poljskih WC-a”.
Čudom se svi čude
Maksimir je kudikamo složeniji zahvat jer treba srušiti aktualnu simboličku sramotu društvenih pristupa iz prve dekade hrvatske države. Krajem 1990-ih ulupalo se vrijednost jednog modernog stadiona (100 milijuna eura) u megalomansku i posljedično promašenu investiciju maksimirske rekonstrukcije. Društvena je sramota Hrvatske da u najvećem gradu, gospodarskom, političkom i inom središtu države, ima stadion s tribinama “na parove razbroj s”. Zemlja koja ima jednu od najboljih reprezentacija na svijetu, pa uslijed toga i ogromnu pažnju svjetskih medija, ugošćuje elitnu Europu i nogomet na ruglu gdje se gosti čudom čude “o čemu se tu radi”.
Poljud je posljedica organizacije Mediteranskih igara iz 1979. godine i arhitektonski je remek-djelo koje i danas vizualno na daljinu izgleda “svjetski”. No, poljudska ljepotica je odavno ostarjela i nužno joj treba temeljita obnova. U svakom kontekstu. Najavljena državna ulaganja uz lokalnu samoupravu trebali bi rezultirati revitalizacijom stadiona, koji danas jedini ima kapacitet iznad 30 tisuća gledatelja (33.987).
Pitanje kapaciteta je zapravo sekundarna priča izuzetno potrebne rekonstrukcije hrvatske nogometne infrastrukture, te njenog zvučnog odjeka. Kako nas uči Europa, vizualni dojam moderne nije u tribinama za 60-70 tisuća ljudi ili u onima za 10-15 tisuća ljudi. Kada je ambijent nogometno definiran, s tribinama koje pružaju komoditet gledatelju, uglavnom bez atletske staze, onda je audio i video dojam s utakmica uvijek europski neovisno o veličini stadiona.
Moderno za puni doživljaj
HNL, nažalost, na tom planu ima i manjak posjeta i deficit komoditeta za gledatelja. Isto vrijedi za dimenzije Poljuda, Maksimira (trenutno 24.857 mjesta), Varaždina (10.800), kao i za pet preostalih objekta s kapacitetom ispod deset tisuća mjesta (Drosina 8923, Rujevica 8279, Velika Gorica 6000, Kranjčevićeva 5350, Koprivnica 3134). Komoditet je nešto bolji na Drosini, Rujevici, u Varaždinu, ali je vizualni dojam istovrsno dekadentan na Drosini i u Varaždinu, kao i u Velikoj Gorici, Koprivnici i u Kranjčevićevoj, kada kamere ovjekovječuju prazna istočna gledališta. U Koprivnici je, pak, stao nogomet 1996. godine jer je taj stadion ostao jedini na jednoj (zapadnoj) tribini. Novi osječki stadion bit će primjer koji će pokazati što znači moderni objekt za doživljaj atraktivnije igre, nogometnog događanja i napredovanja...
Nema nikakve dvojbe da su stadioni u Hrvatskoj zaslužni za ograničenje atraktivnosti HNL-a. Uz bolji ambijent, doživljaj naše lige bio bi sigurno bliže onom iz zapadne Europe, a sasvim sigurno bi doprinio porastu posjete, a posljedično i njegove kvalitete.
Nadajmo se da će država najavljenim investicijskim valom motivirati i vlasnike tih stadiona, lokalne samouprave, da tim objektima pristupe barem s onoliko pažnje koliko poklanjaju kulturnim i povijesnim znamenitostima, kazalištima i sličnim “nobl” građevinama...