Opći podaci ukazuju da je 3. industrijska revolucija, odnosno početak digitalne ere, krenula 1980. Broj mobitela 1990. bio je 12 milijuna uz 2,8 milijuna internetskih pretplatnika. Od 2002. već je bilo 1,1 milijarda mobitela i 631 milijun internetskih pretplatnika. U 2010. brojka se popela na 4 milijarde mobitela i 1,8 milijardi internetskih pretplatnika. Uz važan datum 1992., kada je svijet upoznao World Wide Web, možemo tretirati približnim da je aktualni virtualni svijet uključio gas do daske prije 15-ak godina.
Digitalizacija je radikalno promijenila svjetsko društvo. Donijela je niz pozitivnih učinaka, ali je u prtljazi digitalizacije stigao i niz nuspojava. Među inima preopterećenje informacijama i zasićenje medijima, uz sve teže prepoznavanje realnih događanja u odnosu na virtualna. Sve skupa je uokvireno faktorom brzine. Od eksplozije internetskih portala u prvom desetljeću trećeg milenija, ama baš sve oko nas je ubrzano, nerijetko do razina apsurda. Proporcionalno je sve teže prepoznavati različite procese koji se događaju u svakodnevici, a koji u doživljajima ljudi djeluju sve kraći.
U mnoštvu slučajeva, kao što je recimo u nogometu, procesi nisu digitalizirani pa da bi se eto sve u razvoju kluba, momčadi, igre, rezultata, stila, logički ubrzalo. Uglavnom su ti procesi sličnih razvojnih brzina kao i u analognom elektroničkom dobu, ali je novo društvo nametnulo da se pravorijek o njima donosi "digitalnim procjenama". U tom kontekstu ovaj osvrt nije na stanje stvari u Dinamu, Hajduku, HNL-u ili drugim rangovima i dobima domaćeg nogometa. Stvar se odnosi na globalni trend, jer ubrzanja i krivudanja u nogometnim procesima postali su opći standard. Uzmimo jedan simboličan primjer…
FC Juventus je najtrofejniji talijanski klub i jedan od takvih u svijetu. U eri eksplozije portala, sredinom 2000-ih, dogodila se afera Calciopoli i Juventus je (direktor Moggi) označen glavnim krivcem. Zbog toga je prvi put od postojanja (od 1897.) izbačen u B ligu. Činilo se to samo kratkotrajnim resetom za klub koji ima najviše navijača (8,5 milijuna), 36 naslova prvaka, istog vlasnika 102 godine (dinastija Agnelli), novca koliko god treba da se opravda klupska mantra "pobjede nisu važne, one su jedini smisao". Do 2006. Juve je u 109 godina izmijenio 41 trenera, okvirno prosjeka 3 godine rada.
Od povratka u Serie A do danas Juve je potrošio 12 trenera, dakle s prosječno duplo manje trajanja (1,5 godina). Kao i prije te post-drugoligaške ere, bilo je trenera koji su trajali jako dugo, i u dva-tri angažmana, te podaci ukazuju da su te ere Trapattonija, Lippija ili Allegrija bile i natjecateljski najuspješnije u klupskoj povijesti. Nakon B lige Juve se mučio vratiti na vrh Serie A i u četiri sezone upisao je treće, drugo i dva sedma mjesta uz Ranierija, Ferraru, Zacheronija i Del Nerija. Dolaskom Antonija Contea 2011., uslijedio je povratak scudettu, tri zaredom. Onda je Conte odstupio nezadovoljan selekcijom i činilo se da će uspješna serija nakon pet godina pripreme za iskorak, biti prekinuta.
No, Allegri je nastavio tim putem i još nadmašio Contea s 5 uzastopnih titula. I on se posvadio s istim predsjednikom (Andrea Agnelli) oko euroambicije, jer je tvrdio da Juve treba barem 2-3 klase da bi parirao jačima. Došao je Sarri, osvojio titulu, ali je brzo smijenjen jer je Agnelli bio nezadovoljan njegovim nekonvencionalnim stilom vođenja. Doveo je Pirla i pogriješio, pa je shvatio da je Allegri (dva finala LP) bio u pravu te ga vratio na još jedan mandat od tri godine. Neuspješne, jer je potrošena igračka i druga priča iz prethodnih 7-8 godina.
Juventus je eto već pet godina, unatoč svim novcima, moćima, daleko od naslova. Tri puta četvrti, jednom sedmi i treći, sve skupa potrošeno oko 700 milijuna transfernih ulaganja, s već petim trenerom (Spalletti) koji pokušava pokrenuti novi proces. Klub koji je unutar 700-tinjak igrača reprezentaciji osigurao 152 važna aktera, među kojima su 22 pridonijela naslovu prvaka svijeta (uz još 7 stranaca), pokušao je ubrzati stvari, doveli su i Cristiana Ronalda, faraonski ga platili i tretirali, a naposljetku nisu ostvareni brzinski europski iskoraci…
Kad jedan takav klub u svojoj dimenziji treba vrijeme stvoriti kadar i struku s kojom će se vratiti u vrh i ispunjavati ambicije, iz kojeg razloga netko misli u našoj posve siromašnijoj i skučenoj zbilji da bi se u dva mjeseca sve moglo, zapravo trebalo promijeniti na razine koje tradicija, a ne realnost suvremenosti, nameće. Jedino se digitalnom brzinom u nas mijenjaju stavovi i mišljenja, posljedično i raspoloženja i atmosfere.
Prije mjesec-dva su Garcia, Sanchez, Hajduk i Rijeka bili "izgubljeni slučajevi", dok se naglašavalo da Dinamo gazi sve pred sobom i Europa drhti pred "potentnom mladom momčadi". Vukovar 91 bio je otpisan nakon par kola, a sada je već skoro pa hit. Vrlo brzo su se doživljaji promijenili i nositelji "izgubljenosti", odnosno velikih iskoraka, zamijenili su mjesta. Zar stvarno…?
Ok, netko je moguće precijenjen, drugi podcijenjen, negdje treba mijenjati, drugdje zadržati. Ono što je jedino sigurno je brzina izmjena krajnosti doživljaja svugdje, ali pogotovo u našoj maloj bazi i zbilji, troši previše aktera, odnosa, energije da bi se ona mogla stalno obnavljati kvalitetom unutar logičkih procesa. Zato nam nogomet u kontinuitetu gubi na snazi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....