Konkretan, zahvalan, jedan od onih koji drugačije promišljaju, igraju i djeluju. Sjećam se živo svih naših razgovora, jer nisu bili obični i suhoparni. U svima je bio svoj, prilično širok, dubok, uz rečenice koje nisu niti naučene niti PR-ovske. Kada se oglasio, a niti to nije bilo često, znao je što reći, i kako to objasniti.

Ako, zapravo, sumiramo njegovu karijeru, koja uzgred još traje, Milan Badelj bio je i ostao čovjek koji se ne boji pitanja, već, štoviše, želi na njih konkretno odgovoriti. Ostavio je trag svugdje gdje je igrao, od Dinama preko HSV-a, Fiorentine, Lazija, Genoe, a i reprezentacije. Sjećam se živo jednog razgovora, bio je u Fiorentini, kada su mu zamjerali astmu kao točku zbog koje neće ostvariti veću karijeru, nije se bojao pitanja, dapače, odgovorio je: “Nije problem koliko trčim, već kako trčim...”

Danas 34-godišnjak, dakle, dugo se nije oglasio, od lipnja 2021., a ako mene pitate, otišao je iz Vatrenih pretiho: nakon onog Eura 2021. i poraza od Španjolske u osmini finala skliznuo je izvan fokusa, i izbornika i javnosti, premda mu je značaj bio velik. Ne možda toliko igrački, iako je moglo, pa i trebalo biti izraženije, ali ljudski, karakterno, liderski njegova pojava bila je prilično snažna. S kime bi god iz korpusa reprezentacije nakon toga razgovarali, odgovor je bio uvlas isti: “Miki? Jedan i jedini... Fali, baš fali.”

Nebitne teme

Dvije godine nije vas bilo u medijima. Zašto?

- Ne znam, nije bilo nešto namjerno, već se dogodio takav period. Da sam zvao - ne, ali i kad je mene netko zvao, nisam bio za to. Prije reprezentacije recimo nisam želio remetiti atmosferu nebitnim temama. Nema posebnog razloga, ne skrivam se, ali nemam baš potrebu biti često u medijima.

Nego, reprezentacija: imamo dojam da ste više dali nego ste prepoznati, konačno to dokazuju i riječi Zlatka Dalića, suigrača, ali i vaš tihi odlazak, bez oproštajnog pisma i bilo kakve pompe? U konkurenciji u kojoj ste igrali, tih vaših 55 nastupa za reprezentaciju ne zvuči nimalo malo?

- Bilo je to nakon Eura 2021., i nakon toga se nekako očekivalo da ću sam reći da neću više igrati za repku, poručiti hvala, doviđenja, ali nisam se osjećao u poziciji da sam dovoljno zaslužio pozdrav i odlazak na taj način. Luka, Mandžo, Čarli, Šime, Deki... Svi koji su ostavili dubok trag, po meni, oni si mogu uzeti to pravo da kažu dosta, da se oglase. A nakon tog turnira shvatio sam da ja to ne zaslužujem, ionako nisam prebitan, a odlazim dignute glave. Zadnjih godinu i pol, dvije dana počeo sam shvaćati da za mene polako više nema mjesta. Nije to više to. Da ne zaslužujem više biti dio repke, ne odgovaram nivou, i to mi je bilo skroz OK. I tako je, eto, na kraju i završilo. Je li moglo biti iskomunicirano drugačije - moglo je, ali pritom ne mogu tražiti da se netko od mene oprosti na neki grandiozni način. Meni nije logično da ja kao igrač zovem izbornika, izbornik nije nazvao mene, i to je bilo to. Krenuo je “očistiti” repku, ja sam bio na toj listi, i želio je biti i ostati isti prema svima. Ne gledajući nastupe, godine, odnose, status. Pretpostavljam da je to bilo tako. Je li to moglo biti nježnije ili korektnije, možda je, ali mi smo vi u službi reprezentacije, ego je suvišan. Bila je to konačno čast i privilegija.

Pripadamo u elitu

Reprezentacija danas?

- Uvjerljiva, europski moćna, elita kojoj pripadamo. Bilo bi lijepo kada bi to trajalo. Koliko vrijedna najbolje govori fakt da smo se navikli da smo dominantni u sudaru s Nizozemcima, ili da protiv Španjolske lovimo naslov. Pa to je čudo. Sustav je takav da možeš ostati i možeš biti privilegiran, i moramo učiniti sve da ostanemo u tom šeširu, da bismo bili na velikim natjecanjima, a onda je sve moguće.

Tano Pecoraro/Lapresse/Profimedia

Kada danas odvrtite film unazad, je l’ bi nešto promijenili?

- Klupski govoreći, ne bih se vraćao u Fiorentinu iz Lazija. To je bila pogreška, iako sam se vratio zbog Eura, vođen mišlju da moram igrati ako želim zaraditi poziv. Ali tada ta ekipa nije mene nešto posebno trebala. Ni igrački ni ljudski.

Žalite li za nečim u karijeri?

- Da sam možda nakon HSV-a izabrao Sevillu umjesto Fiorentine... Ma zapravo i ne baš. Da si me možda pitao u nekom trenu karijere, možda bih odgovorio potvrdno, ali ovako rezoniram da je cijeli ciklus donio nešto svoje. Kad pogledaš unazad, onda kužiš koliko je priča bogata, uz spoznaju da sam bio svoj, bez tuđih utjecaja.

Genoa i Serie B - koliko je bilo teško i jeste li pomišljali da neulaskom u Serie A okončate (inozemnu) karijeru?

- Znaš kako mi je bilo lijepo u Serie B? Kao 2007. s Lokomotivom - nakon 15 godina sam bačen u preživljavanje, a da nismo uspjeli, u ovoj situaciji ne znam kaj bi bilo. S 34 godine i Serie B... Ali putovanje je bilo prekrasno - moraš malo patiti, i tu sam našao motivaciju.

Pojavila se ljetos priča i oko Australije - kakve su vam uopće bile ideje?

- Australija? Zmije, veliki pauci, koji padaju s neba, to ne bih (smijeh). Egzotika ne, ali ako me pitaš je l’ bi završio karijeru, ne bih, nogomet me i dalje zabavlja.

Pitam jer se tijekom proljeća i promjena u kontekstu Dinama često spominjalo vaše ime.

- Konkretno, ne. Nije bilo ničega. Ne još. Gle, Dinamo je moj dom, ja ga doživljavam kao dom i ja ću se vratiti, ali u kojoj ulozi - igračkoj, trenerskoj, upravljačkoj - ne znam. U kontaktima sam s nekim ljudima u Dinamu, ti su odnosi iskreni i duboki, ali da je sad bilo nekaj konkretno - nije.

A da je kojim slučajem bilo kontakta?

- Bio bih u kušnji. Ali gle, Genoa mi je dala do znanja da će mi ponuditi ugovor, obiteljski sam riješen ovdje, sin uči talijanski i engleski, i želio bih da ih “slomi”, i nauči, a ovdje je na to primoran. Gledam perspektivu i iz familijarne strane. Ali da se vidim u Dinamu - vidim se. To je moja utopija. No ne želim se vratiti samo da se vraćam, nisam uhljeb. A kako nisam još raščlanio kaj bi nakon karijere - trenerski dio, možda godinu dana “šnjofanja” oko svlačionice da se lakše opredijelim, ili bi mi više odgovarao neki uredski dio. Konkretno o toj temi nisam s nikim pričao. Ali bilo bi lijepo da izađem s malim još jednom na Maksimir. U svakom slučaju nisam pred krajem karijere, hoću li igrati još jednu, dvije, tri sezone, ne zamaram se, o tome zapravo ni ne razmišljam.