LIPANJ 1992.

Živac je ubacio s lijeve strane, a Kas glavom zabio... Za 1:0, za pobjedu, tamo u Maksimiru. Za Kup Hrvatske, Rabuzinovo Sunce i nogometnu besmrtnost. Inter se tada zvao Inker, a Dinamo HAŠK Građanski. Tjedan ranije, prva je finalna u Zaprešiću okončana bez pobjednika, 1:1. U Zagrebu se očekivala egzekucija, Dinamove ruke na peharu... Iako je Inter te prve potpuno hrvatske sezone dvaput dobio modre u prvenstvu... Prvo u Zaprešiću, kada je, krajem ožujka, tekma odigrana po kiši, snijegu i vjetru, kada je Miletić u smiraj utakmice zakucao pobjedonosnu bombetinu u Ladićevu mrežu, a potom i u Maksimiru uz dva gola Brnasa... Upisana je toga proljeća i pobjeda nad Hajdukom na Poljudu... Sve to nije, međutim, bilo dovoljno da bi se Inkeru u finalu pripisala uloga favorita. No, na maksimirskom travnjaku, bjelodano se iscrtala činjenica da su Zaprešićani moćna momčad. Za kormilom je sjedio Ilija Lončarević, stvorivši remek-djelo pod nazivom Inker ‘92.

Autori trijumfalnog pogotka, Živković i Kasumović, te su ljetne večeri zaokružili najljepšu zaprešićku nogometnu priču. Iako je nekim jako važnim ljudima bilo jako važno da Dinamo osvoji prvi Kup, iako nisam siguran ni da su svi u Inkeru željeli trijumf svoje momčadi, iako je sudac (nije sad više ni bitno koji) čekao bilo kakav krivi pogled u Inkerovom kaznenom prostoru dovoljan za penal, zaprešićki sastav maestralno je odradio utakmicu i osvojio Sunce. Trener Ilija i njegovi dečki dobili su zadovoljštinu, pehar, medalje i slavu... Brona, Antola, Živac, Kas, Sočo, Šorga, Kruno, Boro, Igor, Stivi, Nikica, Franjo, Tarzan, Luki, Vjeko, Rumbi... Ljudi koji su Zaprešić zlatnim slovima upisali na nogometnu mapu Hrvatske...

SVIBANJ 1987.

U Zagrebu i okolici nestrpljivo se iščekivala Univerzijada. Infrastrukturni projekti omogućili su i Zaprešiću da se domogne stadiona. Izgrađena je impozantna tribina, čiji se defekt ispostavio kasnije. Naime, kako je tadašnja Jugokeramika većinu niželigaških utakmica igrala nedjeljom prijepodne, tribina je izgrađena na istočnoj strani. Pa ste i za vrućih dana ujutro mogli uživati u perfektnom hladu... No, kada je klub postao hrvatskim prvoligašem, jutarnje matineje su iščeznule, a poslijepodnevne utakmice donosile su izravan atak jakog sunca na vaš organizam, odnosno ubrzanu kuru sunčanja... Te ‘87 Jugokeramika je, pod vodstvom pedantnog trenera Zorislava Srebrića, igrala kvalifikacije za Drugu jugoslavensku ligu. Novoizgrađeni stadion svjedočio je pobjedama nad Neretvom i BSK-om iz Slavonskog Broda (danas Marsonia), koji je pred 12.000 ljudi svladan boljim izvođenje jedanaesteraca. Ipak, u finalu je Šparta iz Belog Manastira bila uspješnija i Zaprešićani su ostali u trećem jugo-razredu. Tih osamdesestih igračku kvalitetu jamčili su Turković, Orsag, Hadrović, Škrlin, Bago, Panjkret, a u Zaprešiću su karijeru privodili kraju i nekadašnji Dinamovi asovi poput Stinčića, Vabeca, Hohnjeca...

KOLOVOZ 1989.

Trener je u to vrijeme i dalje bio Zorko Srebrić, a Jugokeramika se u pravom svjetlu pokazala u Jugo-kupu. Uspjela je u Zaprešiću eliminirati niški Radnički, da bi u osmini finala zaigrala protiv Osijeka. Unatoč domaćoj pobjedi, u Osijeku je ispala i okončala tu storiju.

SVIBANJ 2000.

Francuska repka pripremala se za nastup na EURU u Belgiji i Nizozemskoj. Bila je aktualni svjetski prvak, a krajem svibnja u pripremnoj je utakmici pobijedila Hrvatsku u Maksimiru. Francuzi se za sljedeće jutro željeli regeneracijsku utakmicu protiv nekog slabijeg suparnika. Zorko Srebrić, tada glavni tajnik HNS-a, sjetio se svog Intera, koji je bio trećeligaš. I došla je Francuska u Zaprešić, bio je ponedjeljak ujutro, a nad travnjakom su se smjenjivali gromovi, olujni vjetar i snažan pljusak. Ipak, igralo se, a Žitković uspio zavaljati golčinu Lami... Na kraju su Francuzi pobijedili 4:1, Anelka je zabio hat-trick. Zinedine Zidane nije igrao već je istrčavao krugove oko travnjaka, a lokalni klinci se nakon utakmice bacili u lov na autograme koje su, osim Zidanea, potpisivali i Trezeguet, Henry, Vieira...

KOLOVOZ 2003.

Inter se toga ljeta vratio u 1. HNL, u dobroj mjeri zahvaljujući i golovima Eduarda da Silve, kasnije slavnog hrvatskog reprezentativca. Ilija Lončarević potpisao je taj povratak, ali momčad je za novu sezonu preuzeo Josip Kuže. I vrlo brzo potvrdio zaslužen epitet odličnog trenera. Posebno je odjeknula pobjeda u Splitu, kada je Hajduk pometen rezultatom 4:1, a u jednim novinama izašao naslov ‘Dobro kara Bogdan‘, u čast Ivice Karabogdana koji je blistao na Poljudu. Kolega Mario dobio je hitan zadatak napraviti s Kužeom intervju za duplericu, a Joža ga je naručio u pet ujutro kada se momčad vratila iz Splita. Još je u ranu zoru obavljen i trening, pa su tek tada momci mogli na zasluženi odmor...

SRPANJ 2004.

Inter je u 1. kolu gostovao u Kranjčevićevoj, gdje ga je čekao Zagreb. Momčad je preuzeo Čeči Bogdan, a u zaprešićkoj postavio pojavio se i jedan novi klinac... Kolege su se raspitivale o kome se radi, a odgovor je glasio: ‘Luka Modrić, posudio ga Dinamo, igrao lani za mostarski Zrinjski...‘ Da, jesen 2004. Luka je proveo u žutom dresu... Bogdanov Inter nakon šest kola imao je svih šest pobjeda i uvjerljivo vodio na tablici. Bio je tada na posudbi i Ćorluka, dvije sezone kasnije Lovren... U proljeće 2005. Inter je vodio neizvjesnu utrku s Hajdukom, utrku za naslovom prvaka. Modrića je Dinamo u međuvremenu povukao s posudbe, sasvim dovoljno da titula ipak završi na Poljudu...

KOLOVOZ 2005.

Temeljem osvojenog drugog mjesta, Inter je u ljeto 2005. ušao u ždrijeb tadašnjeg Kupa UEFA. Očekivala se europska premijera, koja je Zaprešićanima odlukom UEFA-e nepravedno onemogućena još 1992., kada im zbog ratnog stanja nije dozvoljen nastup u Kupu kupova. Inter je izvukao Zvezdu i u dvije utakmice doživio eliminaciju, ali unatoč tome ostaje zapisano da je ostvario nastup u euro-konkurenciji. Trener je i tada bio Bogdan...

SVIBANJ 2016.

Prethodnog ljeta Samir Toplak vratio je Inter među prvoligaše. Potom je uslijedila odlična sezona, koju su Zaprešićani okončali na petom mjestu, u gornjem domu HNL-a, a Ilija Nestorovski s 25 golova postao najbolji strijelac lige. Takav doseg više nije ponovljen, ni klupski ni pojedinačno, ali Toplak je još tri i pol godine održavao Inter iznad linije ispadanja. Početkom 2020. morao je otići, a momčad nekoliko mjeseci kasnije ispala iz lige... Krenuo je sunovrat, iako su u dvije drugoligaške sezone stvar spašavali legendarni Ilija Lončarević (2021.), zatim i Borimir Perković, koji je Inter sa začelja podignuo sve do trećeg mjesta... Na žalost, utakmica sa Solinom, odigrana 28. svibnja 2022., bila je i posljednja... Ili ipak nije? Tijekom srijede zavrtjela se još jedna runda razgovora, pojavili su se novi potencijalni spasitelji. I nakon objavljenog fajrunta Branko se nastavio boriti, tražiti izlaz. Poručio je da se pregovori nastavljaju danas, u četvrtak...

P.S.

Eto, Interu moj, ovako sam sročio pismo, Tebi za ljubav, nadam se ne i oproštaj. U čast Tvojih dugih i slavnih godina, nedavno si navršio 93... Nadam se da ovo nije nešto presladunjavo i prepatetično. Nabacano je i košmarno, bez bilo kakvih pretenzija, osim da napišem nešto prigodno u jednom istinski kritičnom trenutku. I zato je to tek skup fragmenata, fragmenata dirnutog srca...

Ako ništa, ajde da bar ta Škola mladeži opstane. Ima tamo dobrih trenera, tamo su Luki, Gonzo, Skula, Mario... Pa da bar gledamo neku tekmu pionira protiv Bistre...

Pratit ćemo i naše koji igraju po Europi i Hrvatskoj... Šare je u Latviji, Pulja u Mađarskoj, Mamut u Rumunjskoj, Neka u Poljskoj, Komnen u Francuskoj, Orša i Pero u Dinamu, Boske u Belupu, Pos u Varaždinu, Frano u Istri, Nidžo i Krševan u Lokomotivi, Sacha u Šibeniku, Rale u Lučkom, igrat će i Mazi još... A Inter?