Dočeci sportaša, pa i Baby Lasagne, jasna su poruka ‘običnih ljudi‘ onima na vlasti

Za nepunih mjesec dana počinje Euro 2024. I kako su nas Vatreni “navikli” u proteklih 6 godina, već se promiču javna prizivanja novog dočeka u metropoli i ostalim gradovima naših Vatrenih. Nekako se taj osjećaj razigrao u jednom dočeku kojeg nismo mogli ni zamisliti kako bi mogao biti posljedica nekog drugog dosega a da nije sportski. Nogometaši, rukometaši, Janica i Kostelići, spektakularni masovni party, pjesma, kako dobar osjećaj...

U ovom našem napaćenom društvu, kojeg bez vanjskih čimbenika već sasvim solidno opterećujemo svojim kompleksima i negativnim ponašanjima, ima podosta onih koji si dopuštaju narodna veselja omalovažiti, ismijati te (is)politiziranjem sportskog doživljaja svesti ga u smjeru zagađivanja etera. Posebno je to bilo primjetno u svakom nogometnom dočeku ili nekoj drugoj prigodnoj javnoj veselici. Razumljivo je da ima ljudi koji ne vole sport u toj mjeri da im je normalno da desetine tisuća, gdje god stotine tisuća, iskazuje euforično zahvalnost vinovnicima njihove radosti. Nogomet je, dakako, i tu prioritetno negativno tretiran jer, ono, što je tom narodu da toliko vrišti i skače zbog nekih tipova koji su puni love, ne znaju spojiti prosto proširenu rečenicu, žene su im manekenke, što znači sličnog intelektualnog ograničenja. Kakav je to svijet u kojem neki ograničeni umovi znaju samo dobro udariti loptu, trčati i zarađivati milijune, dok, eto,”obični ljudi jedva preživljavaju”. To kontrašima nogometnog značaja nekako lakše dođe za senzibiliziranje mase, umjesto da promiču tezu kako mnogi “pametni i vrijedni ljudi iz drugih djelatnosti” manje zarađuju a stvaraju vrjednija djela u korist ljudi. Istina je da nogometaši, njih 0,0001 % zaradi novac za lagodni(ji) život, njih 0,01 posto zarađuje za pristojniju svakodnevicu, ali ne toliko da nakon kratke karijere mogu od toga živjeti.

Istina je, međutim, i to da stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj, stotine milijuna njih u Europi, milijarde njih u svijetu, obožava nogomet. I time pokazuju koliko ga žele gledati, doživjeti. Znači li to da svi ti ljudi, svedimo se na Hrvatsku, nisu normalni što navijaju (i) za nogomet? Ili kako to da ne razumiju da zbog nogometa nemaju mnoge stvari što im trebaju za život, a kako im tumače likovi koji im to tumače? U toj nelogičnosti prepoznaju se mnoge krive poruke koje se inače odašilju ljudima. Recimo, jednu od takvih, a desetljećima se afirmira, kako je grijeh bacati novce u sportsku infrastrukturu, umjesto da se grade bolnice, škole, vrtići, ceste, ulice... Takva je kampanja, prilično često poticana i od drugih društvenih djelatnosti zainteresiranih za više javne pažnje i posljedično proračunskog novca, doprinijela da Hrvatska ima drugu-treću reprezentaciju svijeta, a nema pristojan stadion za nju i količinu publike koja je prati. Stalno se nešto gradi, gdje god i već “ponavlja”, ali kad je u pitanju sportska infrastruktura, u startu je to “grješno”.

Doček Vatrenih nakon Rusije 2018. bio je najizraženiji odraz radosti i privrženosti Hrvatske Hrvatskoj. Naroda prema reprezentaciji. Bilo je dočeka 1998., bilo ga je i 2022., sa sličnim razinama masovne emocije. Čekalo se sretno i Janicu Kostelić, rukometaše, nešto manje masovno i neke druge sportaše. A onda se dogodila nova pjesma. Hrvatska je prije nekoliko dana dočekala glazbenika! I iako nije bilo mase kao kod nogometaša, za Marka Purišića i sve pozitivne posljedice Rim Tim Tagi Dima senzacionalno je da su tisuće ljudi svih generacija došle podijeliti s njim sve emocije kojima ih je punio tijekom Eurosonga. Iznimno je pozitivno da Hrvatska takav narodni party nije ovaj put priredila sportaši(ca)ma, nego jednom glazbeniku za kojeg, donedavno, većinom nisu čuli. Zašto je to, osim velikog poštovanja i priznanja istarskom glazbeniku, vrlo pozitivno?

S obzirom na to da živimo u vremenu kad su glavne opsesije medija političke borbe, sve negativne nuspojave tog svijeta koji kroje sudbinu ljudi, i sitne provokacije među tim akterima, koji su u neprirodnom položaju celebrityja, pa se i ozbiljne tematike banaliziraju zbog takvih statusa, mnogi su izgubili u vidu smisao svojeg poslanja. To nije prevlast svojeg stava i ideologije, nije ni dokazivanje tko ima većeg ili populistički nameće neku beskorisnost, nego je rad za javno dobro i zajednicu kojoj pripada. Te društvene nelogičnosti nisu ekskluziva Hrvatske jer mediji svugdje slično dišu i stvaraju banalnosti unutar teških zbilja. No, kod nas je to osobiti problem jer nas je malo, sve manje, a uz to onda forsiranje ponašanja koja razlomljuju društvo brže i pogubnije donose samo muke. Procesi negativnog za afirmaciju svojeg “pozitivnog interesa” traju par desetljeća u ovom društvu. I jedna od jasnih poruka “običnih ljudi” upravo su masovni dočeci sportaša, glazbenika, a ne arena političkih i inih borbi unutar društva. Kroz spomenute dočeke ljudi zapravo nesputano artikuliraju, s puno radosti i generacijske solidarnosti koliko žele i trebaju emocije zajedništva. I koliko su umorni u svakoj pori društva onima i onime što je umotano pričom javnog interesa, unutar kojeg se zapravo promiču sadržaji partikularnih interesa.