Krešimir Čivrag zaštitni je znak Kutije šibica u proteklih 20-ak godina. Osam puta osvajač u glavnom turniru, jedan put u devetom. Apsolutni rekorder...

- Evo, dočekali smo i 50 godina Kutije. To je fantastična brojka koja budi veliki respekt u svakom malonogometašu, rekao bih u svakom tko je na bilo koji način bio dio Kutije šibica. Iznimno sam ponosan na tih 50 godina Kutije, a uvjeren sam da su ponosni svi. I taj jubilej svi zajedno moramo maksimalno podržati, proslaviti, pomoći Kutiji da iz tog sjajnog rođendana izađe još jača. Priželjkujem spektakularnu 50. Kutiju - jako emotivno govori Čivrag.

Igrat ću dok god mogu

Vi ćete ponovno biti dio veteranskog turnira?

- Naravno da ću biti, ne mogu zamisliti da ne igram na Kutiji. Znate, Kutija slavi 50 godina, a ja sam proslavio svojih 30 godina igranja na Kutiji. Ovo će mi biti 31. turnir na kojem ću istrčati na parket. I budite sigurni da ću igrati dok god me moje tijelo i noge budu slušali.

Vjerojatno vam je u glavi i lov na 10. trofej?

- Svi mi volimo pobjeđivati, pa volim i ja. Jako bih se veselio takvom dosegu, ali nije to razlog zbog kojeg igram Kutiju. Kutija je puno više od pobjeda ili rekorda, Kutija je pojam, radost, veličina...

Koliko se Kutija promijenila u tih vaših 30 godina?

- Mogu vam reći dosta, ali to je i očekivano. Nekada je bilo jako puno kvartovskih ekipa, sastavljenih od igrača koji su igrali i veliki i mali nogomet. Ti bi dečki došli na turnir, pa bi možda već u 1. kolu igrali protiv nekih od svojih idola iz velikog nogometa. I to su stvari koje su za svakog igrača neprocjenjive. Nažalost, kako je rastao profesionalizam u velikom nogometu, tako su prvoligaški igrači redom dobivali zabrane igrati mali nogomet i to se osjetilo. Smanjio se broj kvartovskih momčadi, a samim time i broj ukupnih momčadi na turniru. Žao mi je zbog toga, ali svako vrijeme nosi svoje.

Koliko se sam mali nogomet promijenio?

- Nekad je bilo više romantike, driblinga, poteza koji bi digli kompletnu dvoranu na noge. Danas je više trke i taktike. I mali nogomet išao je tragom velikog, to je neizbježno.

Možete li se odvažiti pa reći koja bi petorka bila po vašem ukusu u tih 30 godina? Najbolja koju ste vidjeli ili s kojom ste igrali?

- Joj, to je zadatak koji ne mogu ispuniti. Znate li koliko je kroz tih 30 godina bilo fantastičnih igrača? Da me pitate da za svakih pet godina složim petorku, jako bih se namučio, a ovako je to nemoguće. Previše igrača, ne znam kako bih izabrao najbolje.

Je li vas netko posebno fascinirao?

- Momčad Uspinjače, čim sam je vidio ostao sam frapiran. Kako su ti dečki igrali, to je bila poezija i moć istovremeno. Burin, Adem Zajmi, Popovski, Sudy... Imao sam kasnije čast igrati s nekima od njih.

Pavlic, Palić i - Prosinečki

A igrači po vašem malonogometnom guštu?

- Trojicu bih izdvojio. Jedan je Stjepan Pavlic, naš omiljeni Štef. On je bio najveći killer među malonogometašima, velemajstor s loptom, kojeg je uvijek zanimala samo jedna misija - što prije zabiti gol. I Štefu je bilo svejedno je l’ igra u kvartu, u 1. kolu Kutije ili u finalu. On je uvijek bio isti. Drugi je Josip Palić, nevjerojatan dribler, igrač koji bi doslovno s jednim potezom “zapalio” kompletnu dvoranu. Nitko nije mogao raditi stvari koje je Palić radio. I treći je Robert Prosinečki, čudesan hakler, nevjerojatan čovjek koji je igrao za Real, Barcu, Dinamo, a jednako je ginuo i volio hakl na malom nogometu. Zajedno smo osvojili tri Kutije.